Nema dugo kako smo pričali telefonom. Bolest i osamljenost donose aureolu u kojoj i male stvari postaju događaji, nešto što se u prijašnjem životu ne bi ni spomenulo. Prostranstva jedne sobe u nastaloj situaciji opet zadobivaju tajanstva i izazova, pitam se je li vrijeme uvijek i svakome donosi takvu nesreću. ”Možeš li sam u kolica” pita me Pero, koji ne može. Zato jedva čeka da mu netko dođe i izveze ga van iz Doma i Švarcovoj, kako bi u dnu trga promatrao njemu igru prolaznika i zamišljao njihove sudbine. Možda i unatoč zabrani zapalio cigaretu. Na žalost, ne mogu do njega. Ustvari ne mogu nigdje, ali ipak mogu sam u kolica kojima onda putujem po prizemlju u kojem i tako nema ništa što ne poznajem ali je svaki puta otvoreno za neki mogući nenadani udes, na nešto što može potvrditi kako se još uvijek pripada ovome svijetu.

Smrtovanje je ambijent uglavnom tužnih simbola davno prošlog vremena. Ne može se prevariti koliko god se trudili napraviti bilo što kako bi se vratili u izmaklo doba. Pero je svojedobno napisao popriličan tekst o vlastitom umiranju. Danas sam ga opet čitao i djeluje mi aposteriorno. Kao da se nalazimo ispred stepenica koje vode do crkve sv. Marije u Tkalčićevoj, ali se uz njih ne možemo uspeti. Unatoč tome pokušaj je hrabar. Ima bitan karakter koji je krasio Peru – biti svoj. Mnogi će sada pisati u svemu što je radio i kakav je bio Pero Kvesić, no ono što je nesumnjivo jest taj svjetlosni trag koji je ostavio iza sebe, vidljiv čak i onda kada je pao mrak koji pokušao svojom tupošću ugasiti svako svjetlo.

Progon je u početku bio nedvojbeno podrugljiv u našem bijelom gradu. Sjećam se neke slikovnice koju je napisao i tiskao ranih devedesetih. Kupio sam ih desetak jednog predvečerja za moju knjižaru, ne pristajući na odmaknuće i strah. Mala gesta u vremenu u kojem veliku većinu ljudi više nisi mogao prepoznati. No, Pero je zadržao svoj izvorni i jednostavan govor. Nije odustao od literature jer to bi bilo isto kao da odustane od sebe. A i pisao je sebe. Ono što je započeo čuvenim ”Uvodom u Peru K.” nastavio je u pričama, člancima, knjigama, filmovima. U našoj naivnoj književnoj utopiji, sve marginaliziranijoj i nebitnoj, nastojao je biti iskren i zato vrijedan. Biti most između generacija, uvijek sklon iskonu koji je započeo prozom u trapericama, ponekad je bilo i bolno stanje, ali ga je on junački izdržao. Ipak. Bilo je potrebno i ispraviti nepravde. Tako smo prvu ”Zagrebačku književnu nagradu Zvonimir Milčec” koju dodjeljuju gradski pisci za gradske pisce 2016. godine dodijelili upravo Peri, na Četvrtom Gornjogradskom književnom festivalu, i to za pjesmu ”Upute za pokop” koju je napisao 2014. godine.

A danas kad su godine proletjela, još zvone riječi: Lijeva, lijeva, lijeva . jer smisao smrti je da se prije nje proživi. Zbogom stari druže, prate te glasovi iz obližnjih ulica, dijalektika i mahovina. Lokomotiva povijesti odlazi,, za njom i vagoni. Sretan ti put.