Ljubaznost je osobina onoga tko je ljubazan, a to znači: tko je u ophođenju susretljiv, srdačan, dobronamjeran i suosjećajan. Sama riječ dolazi od korijena “ljub”, kao i “ljubav”, pa se može reći i da je to onaj tko se odnosi s ljubavlju.

Povodom Svjetskog dana ljubaznosti (13. studenog) osvanu brojni prigodni tekstuljci s tendencijom prosvjetljenja: “Evo zašto se isplati biti ljubazan”, “Ljubaznost ne košta ništa, a znači puno”, “Ljubaznost je korisna za zdravlje”, “Ljubaznost je budućnost liderstva” itd. Uz to idu i upute za korištenje: “50 jednostavnih savjeta za ljubaznost” (posebno “4 korisna savjeta za muškarca”), “Kako biti ljubazan i kad imate loš dan?”, “Svjetski je dan ljubaznosti. Uveselite nekoga gestom ljubaznosti. Popravite dan i sebi i njemu”, jer – “profitiraju i davatelj i primatelj geste ljubaznosti”.

Dakle, besplatno a korisno. Čini se da je ljubaznost odlična investicija. Živeći u društvu razmjene, trgovine, lako pretvaramo sve naše životne vrijednosti u robu, koja donosi nešto zauzvrat. Pritom se, međutim, iskrivi, osakati, uništi smisao tih vrijednosti, u ovom slučaju “ljubaznosti” (kao što se iskrivljuje i “ljubav”, preodjevena u nagonska uzbuđenja, površne osjećaje, uzajamnu ovisnost, opsesivnost, posesivnost i sl., s patetičnim, sladunjavim ili tragičnim dizajnom). Ali, tome ne pridajemo naročitu pažnju jer treba napregnuti “male sive stanice” da bismo dokučili pravi smisao nečega što nam je, barem naizgled, važno.

Istina, razna istraživanja ukazuju kako je ljubaznost korisna za psihičko i fizičko zdravlje (stvara osjećaj zadovoljstva i opuštenosti, smanjuje stres i depresiju, osnažuje rad srca i imunitet), i kako doprinosi uspostavljanju dobrih međuljudskih odnosa, i to po “zakonu recipročnosti” i s “efektom zaraze” – širenjem pozitivnog društvenog ponašanja. Međutim, ljubaznost nije samo korisna i poželjna manira, nešto što čovjek čini zato što je “profitabilno” za njega i druge (da ugodi, pomogne, obraduje); kao što nije ni puka “gesta”, vještina, a još manje taktika ponašanja, kojom se očekuje nešto zauzvrat (razmjena dobrote i/li jačanje vlastitog ega). Za razliku od pristojnosti i sličnih naučenih obrazaca ponašanja – koji ne moraju izražavati uglađenost duše (pa često bude: “zvana gladac, znutra jadac”), ni iskreno uvažavanje i poštivanje drugih, nego samo prihvaćanje izvanjskih normi ponašanja – ljubaznost proizlazi iz osobe kakva ona jest, iz njezina razumijevanja sebe i drugih i s time vezane izvorne, nepatvorene dobronamjernosti.

Ljubaznost proistječe iz spoznaje (ili makar slutnje) urođenih vrijednosti i dostojanstva svakog pojedinca, i odabira da se prema drugima (i prema sebi) odnosimo s uvažavanjem, poštovanjem i brigom. Ona implicira razumijevanje složenosti međuljudskih odnosa i utjecaja koji naši postupci mogu imati na druge (i na nas same). U njoj se zrcali nadilaženje ograničenosti vlastitih uskih interesa jer uviđamo kako je ono što svi nekako za sebe tražimo – osobna sreća, ispunjenost i dobrobit – povezano s dobrobiti onih oko nas (grubost, bahatost, osornost ne usrećuju nikoga, zar ne?!). Drugim riječima: Ljubaznost je vrlina mudrih. Vrlina koja stalno pobuđuje osobni rast i skladnije odnose u društvu, pa bilo ono i neljubazno.

Zato, kako kaže Dalaj Lama: “Budi ljubazan kad god je to moguće. Uvijek je moguće.”