.

Mislim da je to bio strah –

gust, ljepljiv,

ilovača do koljena

i ja – kao zaprepašteni čunj

ispred jezera s kojega ptice polijeću

poput mrtva lišća

pred vjetrom koji uvijek,

kao da baš uvijek zaskoči nas sa sjevera.

zrak je mirisao na bašče, na ljetinu,

na gusto ljeto koje pred kraj požuti i osuši se,

kao zapuh koji mi je poput štitonoše oluje

u lice jednom sasuo čitavu livadu, jezero i park

dok kao dječak s ocem sam išao pecati.

Oči su mi se raširile pred tom olujom,

od straha,

otac se smijao,

raširio je ruke, one svoje velike i jake ruke i povikao:

“Ne boj se, sine.”

Vjetar mu je odnio glas,

njegov glas, potmulu grmljavinu i moj nesretni strah od neba koje viče,

od vjetra koji u bijesu livadi krade mirise.

mislim da je to bio strah,

jučer,

ptice su na trenutak ušutjele,

zaboravio sam disati.

Valjda.