.

Pod strehom, uz lastavičje gnijezdo,

mrmor tvog nutarnjeg dana.

Pa kako onda ne čuješ

koliko grančica pucketa u tebi,

koliko se pepela otresa

s tvoje skliske misli?

.

U ponoć se razbudiš,

no u podne ponovo zaspiš

pokraj oštrice svoje sjene,

pod suncem koje te se odreklo

kao labuda na isušenom jezeru.

.

Pa ipak, ti si još uvijek taj neprestani zrak

koji nema drugog smisla osim da se udahne.

.

Trošna kuća koja se njiše

zadnji je ples

koji će te darivati nesanicom,

iz koje će lastavice zauvijek odletjeti

kao da te nikada nije ni bilo.