Nekoliko je navika, da ne kažem refleksa, koje smo naslijedili iz tranzicijskog poslovanja. Utjerivanje argumenata urlanjem, pokušaji novčane prevare na jednoj po prilici kočijaškoj razini, i odsustvo pisma, odsustvo bilo kakve prepiske, jer se “ozbiljni” poslovi obavljaju usmeno. To su na dlaku tri vrste ponašanja u poslu prema kojima imam najdublju averziju, i zbog kojih sam svojedobno mijenjala profesiju. Usmenost, urlanje i sitna prevara, to je milje čovjeka koji prije tehničkog pregleda skida željezne branike na automobilu, a nakon pregleda ih vraća natrag. Što ne bi palo na pamet nikome tko drži, ako do ničeg drugog, a onda do vlastitog građanskog komoditeta. Jer su svi ti zapleti, napori, i vijugavi putevi do vlastite koristi (premda, što je pobogu uopće korisno u tome da mamuran čovjek u zelenom odijelu natjeruje po šumi životinje?), sve je to izvan tranzicijske logike, i izvan karaktera koje je proizvela, prilično nadrealno. Ne mogu pretendirati na to da poznajem taj svijet, premda u njemu, eto, već desetljećima živim. Zašto urlaju, zašto kradu, u što pobogu s tim željeznim štitnicima udaraju, kamo su uopće krenuli, kakve su to ambicije? Kako može odvjetnica odrediti da netko nesvjestan hoće biti saborski zastupnik, a nesvjestan je, pa odmah potom da neće nego da hoće godinu dana visokih primanja? Logički razloženo, sve je to kompletno suludo, jer koga može zastupati netko tko je za samog sebe nezastupljiv, pa u toj neviđenoj pirueti balkanluka i tranzitluka još i promijeniti u kliničkoj nesvijesti mišljenje, hoće zastupati Narod, neće zastupati Narod, a sve iz mamurluka, iz poremećaja, iz amnezije.

Ne vjerujem u savjest, jednostavno ne vjerujem da je korisna. Ni kolektivna, ni pojedinačna. Vjerujem u odgovornost, to jest da svaki čovjek pokušava popraviti ono za što je sposoban razumjeti da je njegova greška, i da se trudi ublažiti posljedice vlastitog djelovanja, bez obzira jesu li strašne, ili banalne. Savjest mi se u tom pogledu čini besmislenom, ovi s “grižnjom savjesti” mogu samo sjediti, ili piti, ili gutati psihofarmake. Svijet savjesti naprosto nije koristan, svijet odgovornosti podrazumijeva da neprekidno moramo popravljati što nismo dobro obavili. Čak i ne moramo, nego se tako u principu normalno živi, da popravljaš, da u nečemu ustraješ, da gledaš imati rezultate.

Ubojstvo čovjeka, pa makar nenamjerno, pa makar u zajednici urlanja, usmenosti i sitne kradljivosti, nije vodvilj. Nije to situacija u kojoj bi prioritet trebao biti na tome kakva kohabitacija narednog ministra nakon lovačkog ministra u amneziji, nakon lažnog tehničkog pregleda, i tako dalje. Taj politički realiti, koji izrazito skupo plaćamo, morao bi malo utihnuti kada se dođe do takvog ekstrema, kao što je nečija smrt. Ali ne utihne ništa, čovjeka potiho sahrane u njegovom selu, mi nastavljamo s tim plesom koji smo i prije toga plesali, zanimamo se na koga je prešla moć da registrira neispravne i opasne automobile, tko će alkoholiziran dohvatiti pušku. A sve urlajući, bez teksta, bez pisma, i banalno kradući po malo, ali na sve strane, u refleksu tranzicijske zamazane snalažljivosti, iz koje, tako lepršave i idiotske, nastaju ozbiljne ljudske tragedije, tragedije stvarnih ljudi, koji nisu realiti figure.