Studija o zaboravljenom zagrebačkom okultistu i njegovom dobu

Piše: Omer Rak

Malo je ljudi izvan struke čulo za ime Aloisa Vjekoslava Bastla (1872. – 1947.), važnog zagrebačkog arhitekta iz tzv. drugog akademskog naraštaja hrvatskih arhitekata i jednog od inicijatora osnivanja Kluba hrvatskih arhitekata. Bastl je među prvima u domaću arhitekturu na prijelomu 19. i 20 stoljeća uveo tada moderne elemente secesijskog stila, ali i – okultne. Ostavljao ih je kao svoj hermetički potpis na pročeljima zagrebačkih zgrada koje je projektirao u razdoblju 1899. – 1909. Nakon završetka Kraljevske zemaljske obrtne škole 1896. u Zagrebu radi u vodećem zagrebačkom arhitektonskom atelieru Hönigsberg & Deutsch. Školuje se u Beču (1899. – 1902.) na visokoj školi arhitekture na Akademiji likovnih umjetnosti (Akademie der bildenden Künste) pod mentorstvom čuvenog arhitekta i pedagoga Otta Wagnera; zatim se vraća u Zagreb i radi kao suradnik-arhitekt ponovno u atelieru Hönigsberg & Deutsch. U više je svojih projekata surađivao s Rudolfom Valdecom, kiparom izražajnih alegorijskih motiva. Ovlašteni samostalni arhitekt postaje 1906., a sljedeće godine počinje objavljivati članke o astrološkim temama u spiritističkom mjesečniku Novo sunce pod pseudonimom Uranus.

Zarana je bio privučen okultnom učenju izloženom ponajviše u doktrinama teozofa, poimence “sfinge Zapada” Mme H. P. Blavacke i Annie Besant, njezine nasljednice na čelu Teozofskog društva. Ezoteričnom astrologijom, nastalom na temeljima učenja teozofa, kako ju je artikulirao astrolog Alan Leo, nastavio se baviti do konca života.

Bio je najpoznatiji astrolog u nas između dva svjetska rata

Mene je, pak, dopalo biti autorom knjige, monografije o Vjekoslavu Bastlu. Kako i zašto me dopala ta zadaća? Evo kako. Još od svojih studentskih dana iz druge polovice ’70-ih i početka ’80-ih, sabijenih u živahni novovalni trokut Blato – Zvečka – Mali Kavkaz, svojom su me ljepotom i dubinom simboličkog izričaja privlačile dekoracije na pročeljima pojedinih zgrada u zagrebačkom Donjem gradu. Naprosto volim oduvijek pronicati u hermetičke simbole, napose one iz zapadne tradicije, (a ni istočna mi nije mrska), što mi dođe kao neka pasija. Teško je tu vrstu strasti zadubljivanja objasniti današnjem umreženom klikbajt svijetu. Kako god, dojam da su stanoviti fasadni ukrasi zapravo ezoterični simboli čije su poruke odaslane upućenima, ostao je nepoljuljan u meni i četiri desetljeća poslije. Tako je bona fide nastala knjiga o arhitektu Vjekoslavu Bastlu, privatno alkemičaru i astrologu, koji je znao duboko zagrabiti iz bunara žive vode moderne europske okultne tradicije.

Zašto sam se zakvačio na Bastlovu udicu? Dogodilo se da sam jednom zgodom 2014., zahvaljujući čuvenom gornjogradskom konektoru i triksteru, imenom Marijan Grakalić ml., u kino-bircu Grič upao u razgovor s Krešimirom Galovićem, povjesničarem hrvatske arhitekture. Taj razgovor uz žesticu, idealnu za nauljiti intelektualni stroj, bio je za mene krajnje rasvjetljujući. Prava eureka!, ukratko. Sugovornik mi je otvorio oči da je većinu zgrada, koje su mi bile najzanimljivije zbog svojih ezoteričnih obilježja, projektirao arhitekt Vjekoslav Bastl, meni tada kao i vama do sada, potpuno nepoznat arhitekt. Kako nisam od ljudskog soja koji oklijeva, jer karakter mi je jednog Strijelca, krenuo sam smjesta u istraživanje Bastlove kulturne ostavštine i, bome, nakon skoro jednog desetljeća istraživanja uspio sam završiti bogatu studiju o njemu privatno, kao astrologu Uranusu, kako se potpisivao u svojim člancima u časopisima. Strast za astrološkim istraživanjima vodila ga je kroz cijeli život, do smrti u kući na zagrebačkom Tuškancu, početkom rujna 1947. Bastlovi/Uranusovi članci rijedak su dokumentirani dokaz ranog astrološkog publiciranja u nas. Vrijedni komentara su i njegovi horoskopi izrađeni u kasnijem razdoblju, posebice horoskop kralja Aleksandra I. Karađorđevića, koji je početkom lipnja 1934. osobno uručio kralju na dvoru na beogradskom Dedinju. Ozbiljna opasnost, koju je Uranus pročitao iz natalne karte jugoslavenskog suverena i ostavio zapis, odnosila se na mogućnost pogibelji od “hitca”, što se naposljetku obistinilo četiri mjeseca poslije u Marseillesu.

Općenito, Uranusov izraz u pisanju o astrološkim i širim okultnim temama najčešće je izravan, sažet, jezgrovit i bez posebnih stilskih uresa, postoje dakako i iznimke. Pisanje mu je značenjski višeslojno, izrazom suvremeno onodobnom ezoteričnom diskursu, pa vjerujem da će se moje prigodno hermeneutičko otključavanje njegova narativa pokazati valjanim i nužnim.

Osim astroloških činjenica izloženih prema receptu “moderne astrologije”, svoje pisanje u pravilu upotpunjuje povezivanjem s nekom važnom doktrinom iz ezoteričnog repertoara svoje epohe. Katkad su to kozmički ciklusi, karma i reinkarnacija teozofski izloženi, gdjekad “četvrta dimenzija” i “odilička sila”, jednom i napredni stanovnici Venere, pa moć sugestije i telepatije, magnetizam, aure, planetarne vibracije, regeneriranje sebe… Svoje je tekstove namijenio “učenicima astrologije” kojima je poručio da će, upoznaju li se s astrologijom, vidjeti “sasma novi svijet”.

Knjigu o njemu razdijelio sam u tri cjeline.

Prva je pristupna i govori o njegovu dobu; priča o časopisu Novo sunce u kojem je objavljivao svoje astrološke članke ali i o urednicima dr. Hinku Hinkoviću i dr. Gustavu Gaju, vodećim domaćim spiritistima u Trojednoj kraljevini, te o njihovu sukobu s Katoličkom crkvom, isusovcima poglavito, koje su oni zvali “jezuite” i “crno sjeme Loyolovo”. Uz tadašnji novi import s Istoka – jogu i budizam, u opisu Bastlova doba posebno sam se dotaknuo teozofa i njihovih doktrina. Za njima su ludovali umovi mnogih njegovih suvremenika, prava pomama za “tajnim znanjima” iz kojih je naposljetku izronila i ezoterična ili moderna astrologija orijentirana više prema unutra, prije karakterološka nego prediktivna. U tome smislu nisam mogao mimoići lik britanskog astrologa Alana Lea, “oca” ezoterične astrologije, čiji je Uranus bio vjerni sljedbenik.

U drugoj se cjelini bavim Uranusovim astrološkim pisanjem, njegovim astro-opusom koji je sav poseban, najblaže kazano. Astrologiju uspostavlja kao vrhunsku znanost koja omogućuje čovjeku da upozna i svemoguću silu, Boga. To ultimativno gnostičko iskustvo opisuje riječima da je čovjek postao “svoj gospodar i cijeloga svijeta”. Ili, kazano jezikom njegove astro-gnoze – nakon niza inkarnacija (čitaj: duševnih usavršavanja), astrolog će znati “iskoračiti” izvan magnetnog utjecaja zodijačkog kruga, onkraj planetarnih sfera. “Staviti Mjesec pod noge” i zaodjenuti se “solarus tijelom” uskrsloga Krista, Uranusove su mistične metafore o vrhuncu ljudske evolucije kojem je i sam stremio. Srž njegove planetarne astrozofije, kako ju je izložio na stranicama Novog sunca 1907. – 1908., bilo je izlaganje o “misijima” planetarnih inteligencija s ciljem potpomaganja iskupljenja čovječanstva kroz Isusa Krista. Tako on o Venerinoj misiji veli: “Kada će biti misija Venere nasprama čovječanstvu oživotvorena i dovršena – ovaj rezultat mora doći – onda će se manifestirati ona ljubav, koja oslobadja do najvišeg stepena i koja postaje osloboditeljem svijeta – Krist – onda će doći do savršenstva sve one male i rastavljene forme ljubavi koje su vodile dušu od jedne inkarnacije do druge, te će pod konac kulminirati u ‘Univerzalnoj ljubavi’”. Veneri blizak Merkur je “ ponajglavniji vladar svih stepena znanja – uma… njegovom vodstvom i pomoću razvije se znanje do Božanskog razuma i tek kada je to postignuto most je nestao, a duh i materija postali jedna cjelina, Krist se manifestira u tijelu.” .

Kuriozni je štiklec da se Uranus nikad nije ženio i ispada da je živio u celibatu čitav svoj život. Celibat je slavio u punoj muževnoj dobi u svojem pisanju, navodeći da je za “vjernog okultistu” nužno da bude “jak stroj”, što je bila njegova istoznačnica za strogo celibatsko suzdržavanje od spolnog općenja. Zbog nekih izjava o ženskom spolu u astrološkom kontekstu, bojim se da bi, jadan ne bio, danas mogao zaraditi pokoji wokeovski cancel.

Zadnju, treću cjelinu, kao dodatak prvim dvjema, naslovio sam “Okultni astrološki elementi u tri arhitektonska projekta Vjekoslava Bastla”. Odabrao sam za tu svrhu tri njegova projekta (dva realizirana i jedan nerealiziran) iz 1899., 1902. i 1909./10. Radi se o projektima ljekarne i stambene zgrade Josipa pl. Pečića (Ilica 43), Palači znanstvenih društava za okultizam u Parizu i zgradi Hodovsky (Gajeva 47). Za projekt pariške palače, svoj diplomski rad, Bastl je 1902. dobio prestižnu Gundelovu nagradu bečke Akademije likovnih umjetnosti. Tumačenje ezoteričnih elemenata, mahom alkemijskih, na pet preostalih Bastlovih projekata – Trgovačko-obrtničkoj komori, Trgovačko-obrtničkom muzeju (današnji Etnografski muzej), prvoj zgradi obitelji Feller, zgradi Kallina i zgradi Rado – ostavio sam za drugu knjigu o njemu koju možda jednog dana ipak obasja sunce.

Dekorativni motivi s ezoteričnim sadržajima na pročeljima njegovih zgrada dokazi su da je on uveo okultizam na velika vrata u onodobnu zagrebačku arhitekturu. Ostavio je za sobom zapis na pročeljima, izvan standardnog tumačenja, o duhovnoj alkemiji, popularnoj u njegovom dobu. U uobičajene, ordinarno poznate alegorije, majstorski je utočio ezoterični smisao izražen jezikom mitsko-hermetičkih simbola poslaganih u savršenoj korelaciji.

Pisao je da je glavno načelo Hermesove filozofije “da može čovjek doznati tajne nebeskih tjelesa, ako proučava i promatra sa duševnim vidom materialan univerzum”. “Duševni vid” o kojem govori je posebna moć u rukama okultista osposobljenog da opaža korespondencije prototipā odozgo s njihovim manifestacijama odozdo, odnosno “čudo jedne stvari”. Ta vrsta ezoterične optičke sposobnosti bila je svjetlo na Uranusovu putu arhitekta i astrologa.

U današnjem Zagrebu Alois Vjekoslav Bastl alias Uranus nema svoju ulicu, ni trg, ni prilaz, ni stube, niti mu je na Mirogoju istaknuto ime na limenoj tabli s imenima drugih gradskih zaslužnika, ondje davno pokopanih.

Okultan je ostao i danas, u zaboravu.

Valjda tako mora biti.

Moja knjiga o njemu tek je memento o jednom osebujnom uranskom karakteru.

Nakladnik: Srednja Europa, 2023.