Već teško bolesna nona Erna otputovala je ranih 60-ih u Berlin, svoj rodni grad, radi liječenja. U vrijeme dok se Berlinski zid ili tek pripremao ili još uvijek gradio ili je pak već u cijelosti bio podignut. Sa željezničkog kolodvora nazvala je svoju braću, industrijalce, i zamolila ih da je prebace do bolnice. Zapravo da ju preveze jedan od njihovih privatnih šofera. Nijedan od njih nije ju htio ni saslušati. Spuštali su joj telefonsku slušalicu redom. To što se 30-ih udala za stranca i ostala živjeti s djecom u Jugoslaviji, oni joj ni u toj prilici, nakon toliko godina, nisu mogli oprostiti. Preostalo joj je još jedino nazvati svojega sina i zatražiti od njega da prvim vlakom dođe u Berlin po nju i pomogne joj vratiti se doma. Kratko nakon toga pokopali su je na groblju okruženom visokim stablima pinije, a petnaestak godina kasnije Ernina su djeca primila pismo nekog berlinskog odvjetnika. Bila je to obavijest na nekoliko gustih stranica ispisanih gotskim pismom o smrti bliske joj rodbine te da su njezini slijednici razbaštinjeni. Ništa drugo.

Negdje na kosini riječkog Turnića, odakle se s visoka prostire neometan pogled prema Kvarneru, ostaje sačuvan rijedak trag nekadašnje prisutnosti Ernine braće na europskom jugoistoku: čaša za pjenušac što se 30-ih pravio od grožđa uzgajanog po obroncima Fruške gore, pokraj Novoga Sada, s dvostrukim dnom – nakon što bi posljednja kap slatkog soka s mjehurićima iz gornjega dijela skliznula niz grlo, odjednom bi se s drugog, donjeg, pojavio još jedan sitan gutljaj za što veselije raspoloženje.

(Jedna od „slika za pamćenje“.)