Koljnof je maleno mjesto u sjeverozapadnoj Mađarskoj na samom rubu austrijske granice u kojem Hrvati žive već 490 godina. I govore starim hrvatskim jezikom u kojem se prepliću staroštokavci, kajkavci i čakavci −ikavica, ekavica i (i)jekavica. I žute se lijepe prizemnice sa svetcima u nišama pod krovovima i godinama gradnje iz 19. stoljeća. Ove godine kad listopad ne odustaje, u mjesecu studenome, uz svježe sunce i blagu kišicu, održani su 15. jubilarni međunarodni književni susreti 2023. od 10. do 12. dana. U nekom kaotičnom redu ispod gušćjeg zviježđa i nebeske trstike i šaša. Između panonskih maglica i lokava i posve plavog neba u novim slutnjama zamagljenog svoda i natopljene ravnice.

Poezija se govorila na hrvatskom standardu, kajkavskom i gradišćanskom. Između pjesničkih večeri i i jutarnjih promocija lutalo se selima, obilazilo groblja i crkve i kušalo esterházy tortu u otmjenom kafiću nasuprot raskošne barokne palače u Fertődu. Hrvatske škole u Petrovu selu i Koljnofu nove su, moderne i svrsishodne. Djeca uljudno pozdravljaju Dobar dan, ali međusobno razgovaraju na mađarskom. No uvijek je lijepo i ljekovito ući u razred i družiti se s djecom i njihovom učiteljicom Danijelom Tončić koja je tek stigla u Koljnof. Vidjevši ih pripremljene za susret s nama hrvatskim književnicima, pomislila sam kako bih voljela razgovarati s njima o riječima – jer oni su mogli, za razliku od nas, neku riječ, rič ili reč izgovoriti na hrvatskom standardu, domaćem gradišćanskom, mađarskom, njemačkom − i naravno engleskom jeziku.

(…) U druženju s Gradišćancima posebice me dodirnula poezija Ane Šoretić (Ana Schoretits) koja s ponosom ističe kako je izbjegla drugo n u svom imenu pa i samo njezino ime izražava čuđenje, ne samo njezina poezija, kod austrijskih kolega. Ana, a ne Anna je književnica, urednica, pjesnikinja, članica austrijskog PEN kluba, rođena u austrijskom Gradišću. U samo dvije knjige koje mi je darovala njezina je sjajna pjesnička radost i tuga na zvonkom gradišćanskom i lijepom njemačkom jeziku. Turte od riči, pjesme za dicu i Bog je dao, Bog je zeo, psalmi za dane rastanka od umirućih. Ili kako ona zapisuje: Mnogokrat dolazi smrt naglo. Človik nije nikako pripravan. U ovi situaciji ne ostane vrimena, da bi iskao adekvatne tekste tr riči badrenja, ke su važne i potribne u očima žalujućih, Ova knjiga nudja opširnu ponudu za dane rastanka, za dvorenje i svečevanje pokopa. Tako da sam u razgovoru za austrijski radio, bez neke pripreme, zaključila kako je gradišćanski jezik manje asimiliran, nego naš standard – jer je sačuvao zajedništvo čakavskog, kajkavskog i staroštokavskog koji se kasnije novoštokavskim standardom izgubio i u morfologiji i u naglascima…

(…) Naš domaćin Franjo Pajrić, čovjek je koji razumije pjesnike. Čovjek koji nas vodi stvarnim putovima ovoga malenog djelića Zemlje, ugledni stomatolog i vješti konobar u vlastitom hotelu Levanda u kojem smo smješteni – i vinogradar iz čijih gorica stiže frankovka. Čovjek koji svira i pjeva. I čovjek koji nam fanatično prenosi svoje fantastične teze o Velikoj Iliriji, Jantarskom putu i onome što ne postoji u službenim povijesnim registrima, o nekoj novoj kozmogoniji, o nekoj davnoj vjeri, o jezičnim slagalicama koje otkrivaju skrovitost nekog davnog (ne)postojećeg svijeta. O autoru ili suaotoru neobičnih kamenih i željeznih instalacija u mjestu. Dok mijenja svoje zemaljske uloge, čini se poput izvanzemaljca koji se, s nekom nakanom, spustio upravo ovdje u ovu vodenastu ravnicu tražeći poplavljene putove i smjerove koji su izostavljeni u uobičajenom poretku svijeta. Ili možda reinkaniranog tužnog druida koji želi objaviti istinu o davnom, zaboravljenom svijetu i životu. I o kojem možda nešto gaču, guguću ili kriješte i cvrkuću patke, guske i ptice na prekrasnom Nežiderskom jezeru čiji jezik ne razumijemo, ali zvuk umireni osluškujemo.

(…) I družimo se u nekoj spirali u kojoj teče smijeh i radost s jekom tuge i melankolije. Čuveni i manje čuveni. Voditelj i izbornik susreta Tomislav Marjan Bilosnić, drugi voditelj Darko Pero Pernjak i njegova supruga Sanja te pokretač susreta Đuro Vidmarović, Božica Jelušić, Božidar Brezinščak Bagola čija poezija na našem humskom narječju, poput dobre kapljice, klizi niz koljnofske gorice. Tomislav Domović i moji novi pjesnički prijatelji Srećko Marijanović, odličan pjesnik i duhoviti mudrac iz Hercegovine i Nikola Marinović, pjesnik i glazbenik, voditelj klape Koporan, koji ispod glasa i ispod nametanja govori poeziju naizust na ruskom i hrvatskom jeziku, svoju − i blisku mu drugu. I koji nam obećaje da će u svome Poličniku promovirati svoju zbirku pjesama koja ne samo da nije objavljena, već nije ni napisana – jer sve što je donio sa sobom u Koljnof na književne susrete, bio je on sam, bez knjige, bez napisanih tekstova i isticanja. Kasnije je dodao da murvu pod kojom ćemo održati susrete tek treba posaditi.

(…) Pohvala hrani i blagoslovu stola bila je i pjesnička i stvarna. Božica Jelušić predstavila je pjesničku zbirku Gastrolatrija koju potpisuje s Božicom Brkan, dok nam je Marko, sin Franje Pajrića, spremao odlične objede. Na kraju nas je iznenadio večernjim malim koncertom u kojem se predstavio kao odličan gitarist i kantautor. Pjevao je i na hrvatskom i na mađarskom koji je u ovaj komorni koncert unosio zvukove vjetra što prolazi kroz trstiku, trnine, čemerike i kupine. Na koncertu je bilo i dvoje njegove malene dječice koje su čuvali njihova prijateljica učiteljica Danijela i otac Franjo, ljuljajući djevojčicu, zajedno s njezinim velikim ružičastim jednorogom u naručju. Nakon koncerta Marko ih je odveo na spavanje. Uz uspavanku blage kišice i vjetra što prolazi kroz kadulju i majčinu dušicu.

Buđenje u jednom nizu prijepodnevnih predstavljanja bila je pojava tigra u koljnofskom Domu kulture. Dok smo ulazili u Dom, zapazila sam predivan drveni ormarić s dvije kazališne lutke. Iz mojih kazališnih snova na kraju me prenuo Tigar, zbirka pjesama, našeg voditelja Tomislava Marijana Bilosnića, koju je predstavio na mađarskom jeziku nakon što je prevedena na mnoge svjetske jezike, prevoditelj Šandor Horvat. Stihove su govorili Robert Hajszan na njemačkom, Božica Jelušić i autor na hrvatskom i Šandor Horvat na mađarskom.

U tom prostoru neomeđenom određenim jezikom, kulturom ili vjerom, a tako blizu željezne granice koja je bila na kraju mjesta, održali smo Tomislav Domović i ja promociju antologije hrvatske antiratne poezije Cvrčci u trubi koju smo zajedno sastavili i promovirali već nekoliko puta otkada je objavljena u listopadu ove godine. On je, kako bi mu tepao sv. Franjo Asiški, ukopan u oblacima čitao svoju pjesmu Pjesma poginulog ratnika, jednu od najizvođenijih pjesama o Domovinskom ratu, a ja pjesmu Andrije Vučemila naslovljenu Ratna s apsolutno antiratnom porukom. U nekoj gustoj tišini pa se prostorijom, umjesto pljeska, začulo suosjećanje u dodiru s nekom tugom koja je proletjela iznad nas. Tomislav se kasnije, ostavivši zemaljske terete na puteljcima koljnofskih gorica, vratio u protokole književnih susreta.

A onda smo se ponovno sastajali − i odlazili s tugom koja je proletjela poput gusaka koje su se pojavile sljedeći dan iznad nas gačući u savršenom poretku na posve jasnom nebu. U dvorištu Franjinog eklektičkog štaglja u kojem su raznoliki izlošci poput šahovskih figura nudili neograničene mogućnosti tumačenja. U dodirima masline, tigra, murve i magarca.