KNJIŽEVNI SPOR OKO CHRISTE WOLF IZ PERSPEKTIVE NJENIH POSLJEDNJIH TEKSTOVA

.

Konačni dokazi pristigli su povodom njenog pogreba i naknadne javne ceremonije. Christa Wolf je preminula 1 Decembra 2011 godine u Berlinu. Ne-prisustvo intelektualaca, političara i kolega sa Zapada toga jutra na berlinskom groblju Dorotheenstadt i naveče na berlinskoj Akademiji umjetnosti bilo je zapanjujuće; Günther Grass je bio jedini prominentni zapadni pisac, koji je došao. Toga dana je bilo još jednom očito da zid između Istočne i Zapadnje Njemačke još uvijek postoji na jednom mentalnom i emocionalnom nivou. Čovjek se pita o konkretnim razlozima, čovjek se suočava sa čitavom listom karakternih osobina, kojima zapadni Berlinci karakteriziraju istočne, u pogledu njihove svakodnevnice, njihovog ponašanja, ili načina rada, i obrnuto. Gledano u cjelini, nije istina da nakon 1989 godine postoji „jedna“ literatura u ujedinjenoj Njemačkoj. Čini se da je to jedna ideja, koja se nalazi u mnogim glavama – potpomognuta godišnjim osvježenim medijskim produkcijama i javnim predavanjima, većinom iz jedne zapadno-njemačke političke perspektive. Specifična zapadna perspektiva je u najvećom mjeri oblikovala pojavu Christe Wolf u zadnje dvije decenije njenog života: Nekada internacionalno slavljena autorica je između ostalog bila optuživana, da je za vrijeme DDR režima pisala jednu podobnu literaturu, s povjerenjem u autoritete, i da se nakon sloma DDR-sistema predstavljala kao Stasi-žrtva, kao jedna disidentkinja, premda je ona sama jedno kratko vrijeme surađivala sa organizacijom Stasi. Zasluga za promijenjeno držanje prema Christi Wolf kao spisateljici i osobi od početka 1990-tih godina, prije svega pripada „literarnom sporu“, koji je proizveo „prljavu kampanju“, nakon čega se može postaviti pitanje kako čitati njene tekstove danas – nakon njene smrti – njena nekad tako slavljena remek djela, koja su prije 1989 godine bila napisana i publicirana, kao na primjer „Razmišljanja Christe T“ ili „Kasandra“? Kako ocjenjivati njene novije tekstove, koji su bili napisani nakon pada zida? Da li se javna predstava o njoj kao spisateljici promijenila i nakon njene smrti? Kako bi se približili odgovorima na ova pitanja, najprije treba skenuti pažnju na zastupljenost iskrenosti u tekstovima Christe Wolf, o njenoj spisateljskoj vjerodostojnosti i njenoj ulozi „moralnog autoriteta“, što je bilo prisutno u očima njenih čitateljica i čitatelja decenijama na Istoku i Zapadu. Znala je održati ovu ulogu dugi niz godina, hraniti je izjavama poput sljedeće, koju ona stavlja u usta liku Günderrode u djelu „Bez mjesta. Nigdje“ (1979): „Sve ono što mi govorimo, mora biti stvarno, jer mi osjećamo: tu imate moju pjesničku ispovijed.“ Vlastito pisanje Wolfove svjedoči pokušaju da se ova „pjesnička ispovijed“ iskupi u njenim tekstovima. Jezik je za nju bio indikator iskrenosti i jedan „stvarni glas, jedan glas, koji se dotiče baze doživljenog osjećanja. U nastavku ću se koncentrirati većinom na tu vezu „iskrenosti“ i „stvarnog“ glasa doživljenog osjećanja.

Pri tome ću pokazati jednu liniju, koja kreće od djela Wolfove, koja su napisana prije 1989 godine, kao na primjer „Razmišljanja Christe T.“ ili „Kasandra“, do onih njenih tekstova, koji su bili napisani i publicirani nakon pada zida i nakon „literarnog spora“, kao na primjer „Medeja“ ili „Od krvi i mesa“, kao što ću pokazati i historijski kontekst ovih djela, kako bi se kristalizirao pojam „iskustva“, kako je on određen od strane Wolfove. Tako ću još pokazati, da se Wolfova nije sramila prikazivati negativne afekte, sa namjerom, da svojim protagonistima dozvoli, da formuliraju kritiku jednim „stvarnim“ glasom. Predstavljajući neke interpretacije prikaza straha i tuge u njenim tekstovima, želim saznati, kako se sve to odnosi na „izgubljeni integritet“ bivše „IM Margarete“, što je tako često prikazivano u feljtonima ranih devedesetih, a što je često višestruko navođeno i nakon njene smrti. Tekst „Razmišljanja Christe T.“, koji je objavljen 1968 godine, pripovijeda o jednoj ženskoj figuri, koja je umrla od leukemije i čiji je senzibilitet Ich-pripovjedačice kontrastiran sa površnošću, kako se oni nazivaju, „Hopp-Hopp ljudi“, „činjeničnih ljudi“ i „bez fantazija“, koji u Christi T. izazivaju zabunu i strah. Pripovjedačica opisuje Christu T. kroz „sklonost zatvaranju, zapečaćivanju prekrasnog, svijetlog, čvrstog Svijeta, koji bi trebao biti dio nje.“ Jer „jezik pomaže zatvaranju, zapečaćivanju.“

Kroz refleksije pripovjedačice o Christi T. postaje jasno, da su jezik i pisanje jedini način, da se postigne susret sa zbunjenošću i strahom, za Ich-pripovjedačicu, kao i za njenu preminulu prijateljicu Christu T. U „Kasandri“ je, pak, glavna junakinja ona, čija sjećanja i razmišljanja problematiziraju svakodnevnu suprotnost između vlastitih želja i zahtjeva drugih.

„Oslobađanje“ njenih strahova, o kojem ona sama govori, je, također, i borba da postane subjekt sa vlastitom pričom. Umjesto da šuti, što je pripadalo ženi njenog vremena, Kasandra prognozira događaje, koji će se kasnije uistinu dogoditi. Ona shvata: „Potajno pratim priču svoga straha. Ili, tačnije, priču o njenom raskrinkavanju, još tačnije, o njenom oslobađanju.“ Kasandrini „krici proročanstva“ stavljaju u pokret „priče“ o strahovima, a oni i izazivaju strah unutar njenog okruženja. Posljedica je da ona biva kažnjena zbog svojih riječi, zbog kojih je proglašena ludom i isključena iz zajednice.

Iz Kasandrine perspektive je bolest izazvana potiskivanjem osjećaja. S tim u vezi ona govori o „lukavom savezu između naših potisnutih ispoljavanja i bolesti“, i zato ona insistira na artikuliaciji svojih osjećaja kroz strah i gnjev. Njeno tijelo u konvulzijama je na nekin način seizmograf, koje artukulira strah, i koje se zalaže sa istinu i iskrenost. Ono postaje mjesto događanja i prikazivanja njenog „pamćenja emocija“, čime se na taj način formira Kasandrina vlastita priča. Sigurno je ovaj koncept tijela kao medijuma „autentičnosti“ i iskrenosti, relikvija „novog subjektiviteta“, koja se danas čini anahronom, kao što je napisao Thomas Anz u svome tekstu koji se pojavio 1989 godine „Zdrav ili bolestan?“, što je pojavni fenomen unutar njemačke književnosti 1970-tih i 1980-tih godina.

Mi se u ovome kontekstu moramo slobodno prisjetiti, da je upravo afekt straha u očima posmatrača, ali također i u očima predstavnika DDR režima shvaćen kao kontraproduktivna snaga, koja je neodobravana i odbacivana. U tom kontekstu, insistiranje na artikulaciji straha, posebno u javnosti, mora se čitati kao izraz kritike i protesta. Upravo su oni prikazi sa kritičkim potencijalom bili razlog zbog kojeg je Wolfova dugo godina viđena kao spisateljica, koja ne samo da je insistirala na istini i integritetu, nego se i kao osoba, zalagala za istinu i integritet.

Mislim da medijski istupi, koji su pratili objavljivanje njene pripovijesti „Šta ostaje“, početkom juna 1990, su samo mogli jednu takvu učinkovitost održati, jer je Wolfova do tada bila viđena kao utjelovljenje iskrenosti i vjerodostojnosti. Stoga je morala razočarati najvatrenije štovatelje svojih tekstova, jer se iznenada učinilo kao činjenično moguće, da kasno objavljivanje pripovijesti „Šta ostaje“ postane jedan proračunati pokušaj, da se sama predstavi kao žrtva DDR sistema. Mnogi njeni čitatelji i čitateljice se još danas sjećaju, šta se dogodilo: Početkom juna 1990 godine je objavljivanje knjige „Šta ostaje“, koja je napisana 1979 godine a prerađena 1989 godine, prouzrokovalo jedan od najvećih njemačkih literarnih skandala, druge polovine 20-tog vijeka. Sve je počelo na Zapadu: odjeli za feljtone vodećih novina, kao što su „Frankfurter Allgemeine Zeitung“, „Die Zeit“ ili „Der Spiegel“ objavili su oštre napade protiv Christe Wolf, a potom su slijedili napadi u francuskim medijima, kao i u drugim evropskim novinama, i na kraju, također, i u američkim novinama kao što je „New York Times“.

Šta je tako nečuveno Christa Wolf prikazala u djelu „Šta ostaje“? Ona je opisala jedan dan u životu jedne žene u nekadašnjem DDR-u. Protagonistica ima sličnosti sa samom autoricom. Tekst se zasniva na samo-intervjuima i monolozima protagonistice, koja se ne boji pitanja koja je muče. Osim toga, ona izuzetno drži do iskrenosti i moralnog integriteta. Oboje služe za održanje samopoštovanja. Opterećujuće saznanje, da je pod prismotrom tri Stasi oficira, pripada njenom svakodnevnom iskustvu i čini je ljutom i zastrašenom istovremeno.

Bijes i strah čini se pripadaju emocijama, koje moraju biti usmjerene. U tekstovima Wolfove su oni pretočeni u pismo, u literaturu. Pisanje ovdje funkcionira upravo kao moralni štit protiv okolnosti, koje su nepodnošljive; ali: „Misli su slobodne…,“ kako glasi jedan naslov narodne pjesme, koja je često citirana, koja je oživljena od strane pokreta za građanska prava u DDR-u. Nije slučaj, da tekst Wolfove „Šta ostaje“ počinje riječima: „Samo bez straha“, da bi se u sljedećim pasažima brojni strahovi protagonistice, tj. dvojnice same autorice, navodili.

Još jednom je ovdje jasno, da je za Wolfovu literarno predstavljanje straha, bijesa i tuge jedno sredstvo, trag ljudskosti da zadrži, ili da ga dalje produbi. Ovdje se može prepoznati narativni obrazac, koji prolazi kroz gotovo sve tekstove Christe Wolf: Prema Christi Wolf, to je glavni zadatak pisca, opterećujuće okolnosti da opiše, i da artikulira bol, bijes i strah, kako bi promjenu mogao učiniti mogućom, i kako bi je na kraju mogao ostvariti. Očito je da je jedna takva javna prezentacija negativnih osjećaja značila kršenje imperativa koji je postojao u nekadašnjem DDR-u, koji je podrazumijevao da je potrebno biti radostan i optimističan „drug“. Manje ili više sakriveno, često između redova umetnuta značenja i protuslovlja unutar socijalističkog sistema, bili su upravo razlog što je Christa Wolf imala tako mnogo pristalica kako u Zapadnoj, tako i u Istočnoj Njemačkoj.

Povodom jednog seminara 1990 godine, koji se u jednom malom, štaviše idiličnom univerzitetskom gradu Bambergu održao, predstavio je Thomas Anz, zajedno sa svojim studentima, jedan svezak, koji je sadržavao centralne dokumente, koji su odredili diskusiju u feljtonima, nakon objavljivanja djela „Šta ostaje“. Prema njegovom mišljenju je javni bijes 1990 godine bio samo savršena prilika za neke intelektualce da javno komentiraju neke političke događaje koji su prethodili padu zida na primjeru literature. To nije bilo usmjereno na autoricu osobno. Iz tog razloga je naslovljen svezak, koji se pojavio 1991 godine sa Biermannovim citatom „Ne radi se o Christi Wolf“. Autorica je sama oklijevala da napiše jedan prilog za taj svezak, ali je kasnije nekom prilikom davala javne komentare. Ona se smatrala žrtvom „prljave kampanje“, s optužbom da je bila autorica jedne „njemačke estetike uma“, kako je glasila floskula puna mržnje Ulricha Greinera u novinama „Zeit“, zbog čega je ona patila. Retrospektivno, jedan njen govor u jesen 1990 godine glasi kao rani komentar rasprave. Završilo je ovako:

„Mi moramo vlastite teškoće sa istinom istražiti i pronaći, da mi također imamo razlog za pokajanje i sramotu. Ne smijemo sebe zavaravati: Prije nego što je obnova našeg društva prodrla u dubinu samoispitivanja i samokritike, ona ostaje povezana sa simptomima zloupotrebe i ugroženosti“.

Za autoricu, koja za tako mnogo čitateljica i čitatelja utjelovljuje iskrenost, istinoljubivost i vjerodostojnost, literarna estetika mora biti u savezu sa moralom i integritetom. Wolfova je dugo vremena bila poštovana, ne zato što je reprezentirala DDR, nego zato što se činilo da je u trajnom sukobu sa tom državom, čiju je temeljnu utopiju – stvaranje društva sa ljudskim licem – ona, ipak, svim srcem podržavala. Taj permanentni konflikt se u svakom njenom važnijem djelu nazire između redova, od „Razmišljanja Christe T.“ do „Grada anđela“, što je njen posljednji veliki roman. Sa tom pozadinom nije iznenađujuće, da su optužbe protiv nje imale golem učinak od juna 1990 godine. Iznenada se nalazila Christa Wolf u središtu jednog skandala – utjelovljenje moralnog integriteta postalo je skandalozna osoba. Dvije godine kasnije je uslijedilo nešto još gore. Poljuljana vjerodostojnost Wolfove je zapala u još veću sumnju, nego što je to ona izrazila jednom izjavom u berlinskim novinama, kojom se obratila javnosti, a kojom je izvijestila o ranijim aktivnostima iz zadnjeg perioda kao „neformalni radnik“. Kratki period ove suradnje bilo je nešto, što je ona brzo „zaboravila“. Ona se toga ponovo sjetila tek povodom svoja 43 svezka sakupljenih „dokumenata o žrtvama“. Duga potraga za istinom, u slučaju Wolfove, nije spriječila samoobmanjivanje i amneziju. Kratki prilog Stasijevog duošnika, tridesetogodišnje, entuzijastične i vjerovatno naivne socijalistkinje nastao je od jedne jedine, ručno napisane bilješke. Ona je sadržavala nebitne informacije o jednom kolegi spisatelju. On je sam kasnije primio izvinjenja Wolfove i branio ju je protiv neprijateljstva medija. Takozvani „akti počinitelja“ Wolfove sadržavali su par bezopasnih izvještaja o susretima sa drugim kolegama. Oni nisu bili napisani njenom rukom, nego su ih očigledno kucali Stasi agenti. Naravno, ova mala količina izvještaja Wolfove mora biti u suprotnosti sa velikim brojem špijunskih izvještaja o Wolfovoj i njenom suprugu, kako bi se adekvatno mogao prosuditi odnos između nje i Stasija. Unatoč tome se činilo da se javno mišljenje o Christi Wolf nije temljeno pozitivno promijenilo, kao što je pokazao podijeljeni i manjkavi medijski eho, kratko nakon njene smrti.

Zadnji autobiografski roman Christe Wolf „Grad anđela“ ili „The Overcoat of dr. Freud“ opisuje „prljavu kampanju“ i povrede, što je na nju djelovalo tokom, kako je ona sama to označila, „Egzila iz vremena“ u godini 1993, kada je ona boravila u mjestu Santa Monica pored Los Angelesa, jednom Weimaru na Pacifiku, utočištu brojnih intelektualaca tokom nacionalsocijalizma: prevladali su je osjećaju stida i bola, jer je ona zaboravila svoje IM djelovanje. Ona je htjela da sazna, ko je bila osoba, koja ju je nagovorila na taj posao prije više od trideset godina, i šta je objašnjenje za njenu amneziju. Jer, to je morala njena protagonistica – i javni fiktivni Alter Ego – priznati: „Radi se o sjećanju, radi se o pamćenju: To je moja tema jako dugo.“ Pitanje, da li su se i kada, i zašto su se pojavile rupe u memoriji, u tekstu zauzima centralno mjesto. Odgovor na to pitanje nije jednostavno pronaći, i knjiga nije jednostavna lektira, čak i ako postoje lagani i šaljivi opisi povremeno bezbrižne svakodnevnice u Los Angelesu. Zasigurno je bilo prirodno to što je Christa Wolf napisala Günteru Grassu:

„Freud je jednom rekao, u blagoj depresiji čovjek može sasvim dobro pisati, a moja depresija je izgleda blaga, i ja pišem, kako bih se vratila ovoj osobi od prije trideset godina još jednom i kako bih se riješila ovog osjećaja hladnoće i otuđenosti“.

Također je Grass na kraju svoje kontroverzno diskutirane autobiografije „Dok ljuštim luk“ pokušao, da dođe do svojih davno potisnutih dijelova ličnosti – a to se tiče njegovog ranog, dosada javosti prešućenog učešća u postrojbama „Waffen-SS“. Psihoanalitičar spomenut u pismu povezan je sa podnaslovom „The Overcoat of Dr. Freud“. U romanu spomenuta „Postava kaputa Dr- Freuda“ nije samo primjer ne tako rijetko ironičnog namignuća u ovom tekstu, ali se posebno odnosi na mehanizme nesvjesnog koje je opisao Freud, a prema njegovoj teoriji ne samo traumatsko, nego i bolno može postati neprepoznatljivo do tačke „zaborava“.

Jedna druga knjiga, u kojoj se Wolfova susrela sa vlastitom prošlošću, jeste roman „Medeja“ iz 1996 godine, kojem nedostaje humora. Roman je usredotočen na jednu žensku autsajdericu, a knjiga bi se mogla čitati kao nagodba sa medijski protagonistima književne rasprave oko djela „Šta ostaje“ iz 1990 godine. Baš kao u Kasandri, Wolfova ovdje interpretira jedan mit. Motiv djecoubice Medeje ovdje biva transponiran u jednu figuru, koja je nesposobna, da ubije vlastitu djecu, što ljudi oko nje vide kao zastrašujuće, necivilizarno i divlje. Ako pročitate ovaj tekst, brzo vam postaje jasno da Medejina okolina sumnja u njen izvanredni integritet, poštenje i pamet. Pored toga, Medeja zna istinu o gradu Korintu, koja se temelji na zločinu. Brojne recenzije navodile su očite paralele između Medeje i Wolfove, a spisateljica je kritizirana zbog svoje „samopravedne, jezive i prozirne proze“. Nije samo estetska kompleksnost ovog polifonog teksta do sada zanemarena, nego takođe i jedna određena rečenica nije dobila pažnju javnosti. Na kraju novele Medeja je naučila, „da mi nismo u stanju nositi se po svojoj želi sa komadima prošlosti, sastavljati ih i rastavljati, kako to nama upravo odgovara.“

Sasvim se jasno ova rečenica može čitati kao jedna samo-optužba, a one se kroz ukupno djelo Wolfove provlače. Njen roman, koji se pojavio 2002 godine, „Od krvi i mesa“, može se čitati kao refleksija o propasti DDR režima, i može se čitati kao promjena, pri čemu je riječ „promjena“ jedna riječ, koju Wolfova s oklijevanjem uzima u usta (u najmanju ruku bez znakova navoda). Kada se u knjizi „Od krvi i mesa“ protagnostica razboljeva i ubrzo umire, ona misli retrospektivno na bitne epizode svoga života. Čitatelji i čitateljice upoznaju njene snove i participiraju u njenim vrućim fantazijama. Ovog puta su dijagnosticirali književni kritičari jednu paralelu između umiruće protagonistice i spore propasti socijalizma. Najupečatljiviji odlomak koji bi zapravo sugerirao ovu paralelu, možda malo previše očigledan, je odlomak u kojem pacijentica nagovara svoje liječnike da pronađu korijen svega što je utjecalo na nju. Liječnici bi, moli ona, trebali ići do „korijena zla“, „do gnojnog mjesta, tamo gdje su užarena jezgra istine podudara sa jezgrom laži.“ Ponovo su čitatelji Christe Wolf konfrontirani sa jednim opisom prodora prema istini, ovaj put sa jednom istinom, koja je prepuna obmane i samo-obmane. Ova neprestana potraga za istinom, u kombinaciji sa neprestanim samopreispitivanjem, može se zapaziti i u autobiografskim esejima Wolfove, koji su objavljeni 2006 godine. Jedan od njih opisuje zabavljanje spisateljice tokom jedne večere sa njenim mužem i nekim prijateljima. Ona traži određene riječi, koje su iz njene perspektive ključne za muško društvo. Danas su, smatra ona, ove riječi nestale. One glase: „iskren, pravedan, nesalomljiv, istinit, prijateljski, voljen, bolan.“ Dokaza sa potragovom Wolfove za istinom i za ljudskošću u njenim djelima ima jako mnogo. Kada čovjek tekstove Wolfove čita, postaje jasno, da za nju emocije, inkluzivni negativni afekti kao strah, tuga stid, a takođe i krivica, pripadaju ljudskom, i zalažu se za istinu i iskrenost. Autorica drži povrh svega do prava svakog čovjeka da vjeruje. Povjerenje pripada najpodcjenjenijim emocijama u nekedašanjem DDR-u, i pripada još njegovom preživjelom životu: Tokom procesa takozvanog ujedinjenja, svi su morali biti sretni, ili drugačije rečeno: većina Nijemaca se osjećala dužnima izgledati radosno i sretno.

Više od pedeset godina kasnije, u jednom eseju u istom svezku iz 2006, jednom prilogu o Nelly Sachs, upotrebljava Wolfova sa poštovanjem jednu riječ, koja današnju Njemačku najbolje opisuje: „Kultura zabave“. Po njenom mišljenju, zabavno društvo sa neonacističkim simbolima na zidu izgubilo je svoj ljudski potencijal. U već spomenutom eseju o zabavi tokom večere se pitaju Wolfova i njeni prijatelji, kako se susresti sa iracionalnim strahom od nepoznatog i kako se čovjek može sačuvati ili ponovo pronaći. Da li je to ikako moguće? Christa Wolf artikulira njihovu nadu, da je to moguće, i ona navodi „protuotrov“ protiv neljudskosti:

Kao protuotrov iracionalnom ludilu, koje sam osjetila na svojoj koži, možemo koristiti: imena pisaca, naslove knjiga, sudbine književnih ličnosti.

.

***

.

Dosadašnja razmatranja se moraju dovesti u vezu sa onim s početka članka: Medijski odjek nakon pojavljivanja knjige „Šta ostaje“ mogao je samo zbog toga poprimiti takve razmjere, jer je do njegove objave Wolfova smatrana autoricom koja i sama ispunjava visoke standarde poštenja i iskrenosti. Zbog toga se čini da je kasno, ili zakašnjelo objavljivanje, bacilo sumnju na tu iskrenost i vjerodostojnost. Slika Christe Wolf kao jednog moralnog autoriteta počela je da se lomi, čak i u očima njenih lojalnih pristalica, što je bilo još i više oštećeno, nakon što su bile otkrivene IM aktivnosti. Međutim, i ovdje se slaže Thomas Anz, ova debata je ponudila jednu veliku priliku za raspravu o kulturnim i estetskim razlikama između istočno-njemačkih i zapadno-njemačkih pisaca. A povećan je i pritisak u cilju suočavanja sa represivnim režimom – barem ovog puta.

Njemački intelektualci, barem oni koji pripadaju starijoj generaciji, morali su se suočavati sa samokritikom, da se nikada nisu suočili sa nacističkom prošlošću. Rasprava oko Christe Wolf je nekima od njih bila povod, da se suoče sa novijom prošlošću. U pitanju nije bila prošlost Christe Wolf već rekonstukcija ili dekonstrukcija vlastite istine.

.