Prolaženje vremena mjeri se po rastu drveća, po urezima na dovratku kako rastu djeca i unuci, po stranicama ispisanog i iscrtanog teksta , po iznošenosti omiljene odjeće, po količini kreme, kolonjske vodice i Bachovih kapi u ladici, po naboranim tubama boja i okraćalim olovkama, po neodgovorenim pismima, neostvarenim planovima, zdravim i bolesnim danima, po pročitanim knjigama i propuštenim sprovodima, po smanjenom intenzitetu boli u prsima na mjestu gdje smo otpustili vezni čvor.

Nijemi svjedoci su i onih 100 pjesama na koje referiramo kao svoj intimni uspjeh u spašavanju dostojanstva, te kilometri koje smo prošli na javi i u snovima s ljudima koji nam znače. Fotografije pak svjedoče da smo sreli neke nove, otplesali s njima nekoliko vrtoglavih krugova, pa smirili tempo i ugradili ih među “naše” ili naprosto pustili da se stvari razvijaju, prihvativši njihov tempo, stil i modele druženja. Jesu li fotografije pouzdani svjedoci? Samo djelomično, rekla bih. One svjedoče trenutak, obasjanje koje smo uspjeli izazvati u namjeri da u nekim očima zablistamo, a što je bilo prije i kasnije, to znamo samo mi.

Vrijeme prolazi, to smo se lijepo i banalno složili. Veoma je bitno selektirati, osvijestiti: Što bismo od neke godine ponovili, što odbacili’ čemu bismo se ponovo dali, u koji rizik upustili, kakvu scenu oko sebe posložili, da nama bude lagodno, da je željenoga više a prisilnoga i nužnoga manje? Koje perje i ljuske bismo otpustili, kakvim se krznom ili kostrijeti ogrnuli? Koja iskušenja još želimo, čijom bismo se vatrom kalili, a od koje ugibali? Zraka, zraka, prostora, nadahnuća! Visina, širina, smijeha ponajviše! Novih slika, novih očiju, novih ruku! Ili samo tišine, samo zavjetrine, škurine, disanja ispod blazine?

Ja ne znam i nisam dobra adresa, na kojoj se kuju mudrosti o prolaženju vremena. Znam da me obraduju na tren prizori nepatvorene veselosti, kojom pojedine fotke i uspomene zrače. Imam potrebu zahvaliti unatrag onima koji su mi takve trenutke priuštili. A opet, s nekom natuštenom obrvom gledam bliski kraj ove godine, dvojeći o tome, hoće li dobiti mrvicu više iznad prolazne ocjene. Zapisala sam prijateljici Nadi, slikarici, u katalog: ” Oko što svjetlost razluči, sitna ruka što tapka; / Ljudi, od crtica tankih, plameno žarke vizure. / Niotkud se pojave listovi, cvijet i stapka. / Vjerujemo u oblik, u snagu permakulture”.

Eto, to je jedino izvjesno. Biljna snaga, buduće zelenilo oko nas, put prema vratima vrta. Ljudi, budući da nemaju korijena, udaljit će se vjerojatno prema rubu nebosklona, a neki će blizu ostati. Vrijeme ima odgovore, naše je da ih gonetamo, razlučujemo i čitamo. Ili naprosto živimo, u dobroj vjeri da nam ti odgovori nisu potrebni.

Naprosto ŽIVJETI, preživjeti, nije li to dovoljan napor za svu snagu koja nam je preostala?

.