Govoreći o Vladi Gotovcu, spominjemo pojam “duhovne biografije” na kojoj pjesnik ustrajno inzistira. Faktografske biografije imamo svi: šaljemo ih na razne adrese, tražeći posao, stipendije, položaje. Često ih koristimo u razgovoru, u uspoređivanjima s ljudima svoje generacije ili dobi. Ali to su stvari koje idu u obrazac, same po sebi ne osobito zanimljive. Gotovac na nekoliko mjesta iskazuje “ljubav prema vlastitoj sudbini”, prihvaćajući je sa svim opstrukcijama , preprekama i nevoljama, koje mu stoje na karmičkom putu. Inzistira na etičnosti. istinoljubivosti, dosljednosti, te “pravu na utopiju”, slijedeći primjer T. Morea, svoga velikog uzora.

Pokušali smo stoga (prilagođeno potrebama javnog predavanja) definirati pojam duhovne biografije: “To je sve ono što ste uložili u svoje obrazovanje, a osobito ono izvan njega: društveni angažman, voluntarizam, čitanje, razvijanje hobija, dodir sa zemljom, borba za okoliš, poznavanje religije, solidarnost na djelu. Osobito je važno cjeloživotno razvijanje ukusa, vaš osobni udio u razvijanju građanskog društva, obiteljski ili šire emotivni život, stvaralački rad, osjećaj za tradiciju i kontinuitet, privrženost zavičaju i osjećaj korijena, povezanosti s drugima. Imajte na umu misao koju i G. varira, to jest da “Čovjek postoji samo po beskorisnom” i da su tragovi kulture jedini koji osiguravaju dugovječni opstanak zajednice”

Bilo bi mi drago ako sam donekle obuhvatila pojam, dajući povod da ljudi /virtualni sugovornici ispitaju postojanje vlastite duhovne biografije. Kako godine prolaze, ona mi postaje sve važnijom, i tužno je gledati kako se osobe koji “zauzimaju pozicije” batrgaju kao ribe na suhom, pokušavajući izvući nešto iz posnog supstrata svojih diploma i zaboravljenog gradiva školskih udžbenika ili radnog iskustva, tamo gdje moraju iskazati neki autoritet ili integritet. Naravno da to ne uspijeva i oni se čudom čude!. Osobe bez osobnosti, težak paradoks. Isti oni, koji su govorili: Nisam ja za to”, “To nije moja struka”, “Nije mi u opisu radnog mjesta”, “Nije moje područje”.

Odbijajući izazove i mogućnosti učenja, ti su se ljudi sami osiromašili za duhovnu biografiju, nitko im nije kriv i nitko ne može pristati na “bratstvo po siromaštvu duha”, da njima bude ugodnije . zaslužili su svaku nelagodu i tjeskobu koja ih danas stavlja na rub društvene stvarnosti, u amorfnu imenicu “mase”, koja se bezuspješno pokušava nametnuti arbitrom vrijednosti i mjerilom ukupnog opstanka.

Da, drago mi je što ću ih razočarati, u svoje i G-ovo ime: Nisu nikakav “faktor”, nisu znaličnici ni značajnici, ni mostograditelji, ni ekumenisti, ni vjesnici prosperiteta i slobode, već samo prosječnjaci, mediokriteti, dosadni kao trn u peti, lišeni duhovne biografije za svagda.

.