Izgrebena daska, obala bez boje:

Ljušture i kliješta raka što potone.

Dušo moja stara, što je ovdje tvoje?

Vjetar, krhke kosti, ruka koja klone.

.

Da pronađem negdje od čelika zube,

Pa zagrizem čvrsto što drugi ne mogu:

Da s osmijehom gledam one što se ljube

I nikad me poraz ne obori s nogu.

.

Ili da prigrlim svoju karmu blijedu,

Da ogrnem rubac Pepeljuge sive,

Čekajuć k’o one, što nisu na redu,

Da velike strasti ikada dožive?

.

I u beskraj tako, po obali špartam;

Dok mrmori more nešto, k’o s dna badnja.*

Da još jednu rundu s Mefistom otkartam,

I kažem ti mirno: “To je moja zadnja!”.

———————————————

badanj-bure, velika drvena posuda, stara mjera

za tekućinu; šuplje deblo.

.