.

Liječiš riječi da ne budu mrzli otisak,

da se podvrgnu uljepšavanju tijela

i uhvate bježeće nijanse oka.

Tišina je tvoj promrzli violinist

koji ti, svirajući falš, preokreće srce.

Ti i ja, ja i ti, zamjenice nam se miješaju

kao kad se u mladi sumrak

sunce i mjesec gledaju oči u oči.

Dan se ispuhao kao smežurana jabuka,

a noću se dozivamo s kotinenta na kontinent

kao da se jadamo iz sobe u sobu.

Mi smo vrijeme koje potanko pamti lica

kao neponovljive šare svetih krava,

ali ne dopušta niti jednoj riječi

da do jutra samu sebe ne zataji.

Vrati mi svoj glas, klupko živog

krzna, šćućureno mače,

da se ne šulja kroz metalne odašiljače

i ne prekida se baš u trenutku

kad prelazim najtjeskobniju cestu.