Slikovnost Rene Magritte
Zvonio je na vrata
Zvonio je na vrata
A mi smo sjedili
Za kuhinjskim stolom
Snijeg se topio
Tu noć i oluci
Su lupali kao ludi
On nije htio da otvori
A ja sam šutila
Prsti su mi bili
Masni
Kupili smo pile
Sa ražnja i pola kilograma
Kiselog kupusa
Imala sam osjećaj da
Je bio promrzao
Zamišljala sam kako
Ispred vrata
Gura crven nos u šal
Je li nosio svoj
Braon kaputić?
Masnoća od pileta
Bubrila je pod mojim noktima
Ali on je spustio
Kažiprst na svoj nos
I znala sam da ne smijem
da se pomjerim
Vrata kuhinje bila su otvorena
I lako je mogao da nas čuje
Rekla sam mu stotinu puta
Da ga volim
Nisam htjela nikoga drugog
Sve do sada
Uništili smo jedno drugo
I sad jedno pred drugim
Šutimo
Šta je bilo toliko važno?
Da nije moglo čekati jutro
U kojem ću ja nestati
Kao snijeg sa krovova
Ja sam žena iza vrata
Alternativa
Uvijek na korak
Od umiranja
Kao moja tekuća majka
Koja kaže
Svejedno mi je više
Mrela živjela
Svugdje i nigdje
Samo se mičem
Kao nešto živo
Sve što kažem
Pretvori se u nešto
Drugo
Je li zbog mene odlučio
Da ne otvara vrata?
radio gornji grad 
