„Telali su po mahalama objavili da će »u prvi petak« stići u Sarajevo carski serasker, mušir Omerpaša sa vojskom i da će »na sahat-dva prije akšama« ući na Višegradsku kapiju i spustiti se niz Kovače u grad. Svi ljudi “od posla i ugleda” izići će da dočekaju seraskera, da ga pozdrave i da mu zažele dobrodošlicu i svaki uspeh u vršenju državnih poslova zbog kojih dolazi. Tako su vikali telali. To je bio poziv i naredba.Već ranije su pozvani paše, ajani i prvaci iz Bosne i Hercegovine da osobno dođu u Sarajevo, dočekaju seraskera i saslušaju carski ferman o novom uređenju zemlje, i to su pozvani na tako nedvosmisleno oštar i prijeteći način da se ni oni najuporniji i najosioniji nisu smjeli da ogluše i da osobno ne dođu. Nakon kraćeg oklijevanja stigao je i sam mostarski vezir Alipaša Rizvanbegović koji, kao samostalan vezir i gospodar Hercegovine, nije za posljednjih desetak godina dolazio nijednom bosanskom veziru u sretanje. Ovdje u Sarajevu telalskom pozivu odazvao se, kako to već biva, i ko je morao i ko nije. Jedne je natjerala nužda, druge pretjeran strah, a treće svemoćno i ludo ljudsko ljubopitstvo. Odazvali su se u prvom redu begovi i odžakovići koji su po svom imenu, stanju i imanju dužni da se pojave u ovakvim prilikama, zatim dostojanstvenici i činovnici, pa predstavnici vjera i crkava, škola, esnafa i ustanova. Ali tu je bilo i mnogo malih ljudi bez imena i položaja. Vođeni svojim izlišnim strahom i suviše visokim mišljenjem o sebi, oni su shvatili da se poziv odnosi i na njih, i da obavezno moraju da se pojave na paradi, ako ne žele da se zamjere vlastima i tom seraskeru o kome se strahote pričaju. U stvari, njihovo osobno prisustvo u toj zbijenoj masi ostajalo je nezapaženo, isto kao što niko ne bi primjetio ni njihovu odsutnost…

Kao svi gradovi koji moraju da podnose vlažnu jesen i dugu i tešku zimu, i Sarajevo ima lijepo i bogato ljeto, a april mjesec je nagovještaj takvog ljeta. Slast toga mjeseca ne raznesu vjetrovi i ne sasuše rane vrućine, kao što to biva u drugim mjestima, nego ona leži dugo i mirno u toj sarajevskoj kotlini, kao na dnu duboke posude, razvija se, traje i, pristupna svakom, čini svačiji život ljepšim ili bar lakšim.

Takvo je ljeto obećavao jedan od aprilskih dana kad su telali po mahalama objavili da će „u prvi petak“ stići u Sarajevo carski serasker, mušir Omerpaša sa vojskom“…

IVO ANDRIĆ (iz romana „Omer paša Latas“)

.

STOGODIŠNJICA JEDNOG ESEJA – VJETROVI SA ISTOKA

.

„U pripovjetkama Ive Andrića ima mnogo Istoka, a ima ga od svake vrste, stravičnog, mračnog, poetičnog, šaljivog, mudrog. Sarajlija, „dijete sa Istoka“, Andrić ima beskrajno i vrelo interesovanje za islamski element koji je toliko vremena bio gospodar i sudbina njegovog zavičaja. Taj je interes kod Andrića duboko intiman. Mnogostradalna Bosna, koja kao i bolan čovjek, niti je mogla spavati, niti je drugom davala da zaspi. Ta Bosna je od teške svoje nesanice ostavila mnogo u nasljeđe jednom od najboljih svojih pisaca“.

Ovako počinje poznati esej Isidore Sekulić „Istok u pripovjetkama Ive Andrića“.

„Zapad i općeljudsko pronicanje, to je ono što u Andrićevim pripovjetkama dira u najfinije naše umjetničke osjetljivosti“, pojašnjava u svom eseju Isidora Sekulić. „Ali ono što vuče kao dubina, što čini da tim pripovjetkama prilazimo sa žeđu, to je Istok“.

Isidora Sekulić je svoj tekst „Istok u pripovjetkama Ive Andrića“ objavila 1923 god. i od tada odprilike su i otpočeli napadi na Andrića koji traju cijelo jedno stoljeće, sve do danas.. Kao što znamo to nije puno naudilo ovom velikom piscu, naprotiv. Prije će biti da mu je pravilo besplatnu reklamu. Ovaj veliki pripovjedač sa dušom Anđela u svojoj knjizi „Nemiri“ kaže: „Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki živ čovjek tajna treptavih očiju i zašto se pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju, kao na tajni znak“. Naravno, bilo je puno više kritičara koji su mlađahnog Andrića hvalili i podržavali. Svoje prve pjesme Ivo Andrić objavljuje u „Hrvatskoj mladoj lirici“. Kritika ih je dočekala sa simpatijama. „Najčudesniji Sarajlija, nježan, bijel i bolno-tanko mirisave duše kao oni bijeli njegovi cvjetovi što zare slatku tugu njegovih čežnjivih snova“, to su bile riječi kojima je u zborniku Hrvatska mlada lirika bio predstavljen Ivo Andrić, mladi pjesnik iz Bosne.

Još jedna zanimljivost iz eseja „Istok u pripovjetkama Ive Andrića“:

„Zanimljiv je razmak od Andrića koji je pisao Ex Ponto i Nemire, pa do Andrića pripovedača Bosne. Tamo je on osećajni, meki, sjajni i elegantni prozaist i stilist. A ovde, sa kojom snagom i veštinom steže onu putenu i besomučnu masu u žarke i živopisne figure! Do koje visine diže priču o pustim siledžijama i crnim dušama, ističući ih, velikom umetnošću, kao neki pravi oluj individualizma i volje. Kako nezaboravne ostaju pred očima i duši te zagonetne delije, koje nisu znale za dan i noć, za stid i strah, za svoga i bližnjeg, za zakon i otadžbinu, koje je sama smrt morala da vreba i kao grom iznenada da pogađa…Mističnim Istokom zadivljeni ostavljamo figure Andrićevih priča, figure koje se tako magistralno isprsuju, i koje su, pored svih pokora, na neki način velike sa onim zagonetnim od čega „krv u njima tka i raste“.

U zaostavštini našeg nobelovca nalazi se i jedno Isidorino pismo i dve razglednice kao i pismo koje mu je uputio Ivo Vojnović iz Nice 12. 10. 1919. godine. U njemu se pored ostalog kaže:

„Šta je sa Sekulićevom? Jedna mi gospođa piše, tj. pita me: Da li si mi što pisao o njoj i tebi?! Nemam pojma! Kakav ti je to rebus?“

Od samog Andrića razrešenje rebusa nikad nije dato.

.

MIT O ANDRIĆEVOJ „GOSPOĐICI“

.

Andrić je početkom prošlog stoljeća na primjeru svoje Gospođice (junakinja Andrićevog istoimenog romana) na maestralan način obradio problem kruženja novca u odnosu na tok povijesti u gradovima. Roman Gospođica se odvija u dva grada, u Sarajevu i Beogradu, i pored toga što je to priča o posebnom i individualnom životu jedne junakinje, to je i hronika povijesnih zbivanja u ta dva tako važna grada u ovom dijelu Evrope, preko kojih se svjetska historija tako zlokobno lomi. Međutim, u pozadini se odvija prava egzistencija čovjeka, kao bića univerzuma, koji je dokaz da misli struje tom hladnom pustinjom vasione. Evo kako Andrić opisuje Sunce na nebu iznad Beograda: “Ona večernja rumen koja nad Beogradom, čini mi se, duže traje i jače žari nego nad drugim varošima, obasjava i njene prozore. Pri toj rumenoj poslednjoj svetlosti nevidljivog sunca može još lepo da se radi, samo kad se čovek primakne prozoru.” Međutim, tim stvarnim pokretačima mehanizama čovjekove egzistencije na planeti Zemlji Andrić se vraća samo usputno, njegov cilj je da opiše do detalja karakter čovjeka koji živi na ovim prostorima, jer on je ipak za nas nešto najstvarnije, nešto što se nas najviše tiče i što nam je na dohvat ruke. Problem novca je tako dobro i tako kompleksno obrazložen u Andrićevom romanu Gospođica da je teško apstrahirati neki njegov segment, kako bi se o njemu nešto prozborilo. Evo kako Andrić govori o novcu na početku romana: “Nikad nije pravo razumela zašto ljudi prave toliku razliku između onog što je lepo i onog što nije, i šta je to što ih zanosi i opija da zbog toga što nazivaju lepotom gube zdravlje i troše novac, moćni, sveti, veliki novac koji je iznad svega i sa kojim se nikakva lepota ne može ni približno meriti.” Mi svi znamo da je novac jedna kapitalistička svetinja, i osnova na kojoj se zasniva današnja civilizacija. Zašto se toliko cijeni novac? Sve iluzije se mogu kupiti novcem! Sve što može da dočara jedno stanje vrijedno je, kao što odlična reprodukcija vrijedi, jer dočarava original. Uostalom, dovoljno se osvrnuti na umjetnost. Ona je odraz zbrkanosti, nespokojstva, nemoći i malaksalosti jednog vremena. Međutim, bez obzira koliko je novac značajan za društveni život, on ne može pod svoje okrilje staviti sve činjenice čovjekovog života, pogotovo tu nepreglednu pustinju koja nas okružuje, a koja je za čovjeka i njegov demonski izum koji se zove novac nedodirljiva. Sve što je došlo u dodir sa čovjekovom rukom, sve što je iz te nepregledne svemirske pustinje uspio prevesti u svoj život, od religije pa nadalje, čovjek je tome odredio cijenu, i on je nešto što nema cijenu podvrgnuo logici kapitala. O tome uzgredno govori i Andrić: “Jer, i najveće pustinje imaju svoje proleće, pa ma kako kratko i neprimetno bilo.” Sam Andrićev roman Gospođica zahvata vrlo bitna povijesna dešavanja u Europi i Svijetu, koja su se prelamala na ovim prostorima, pa tako i na jednoj maloj varoši kakvo je Sarajevo, gdje je Gospođica živjela. Andrić Sarajevo opisuje kao jedan grad koji je u svojoj srži istočnjački grad, koji je u sebe upio taj orijentalni duh, i koji ga njeguje generacijama i kroz vijekove, a koje se našlo na bedemima Zapadne civilizacije, koja je potpuno zasnovana na logici kapitala, i taj kapital je prodro i u tu orijentalnu čaršiju Sarajevo, i time je i zagospodario i njegovim životom. Evo kako Andrić o tome piše: “Sarajevo oko 1906. Godine! Varoš u kojoj se ukrštaju uticaji, mešaju kulturne sfere i sukobljavaju razni načini života i oprečna shvatanja. Ali sve te razne i različite klase, vere, narodnosti i društvene grupe imaju jednu zajedničku crtu: svima treba novca i svima mnogo više od onoga što imaju.” Novac ne bi bio tako bitan i njegov se uticaj ne bi tako mnogo širio među ljudima, da ne nasjeda na jednu vrlo bitnu čovjekovu osobinu a to je pohlepa. Andrić napominje da jedan američki milijarder kaže da je potrebno steći samo prvi milion, poslije ide lako, što nam govori da su čovjekove potrebe za novcem mnogo veće od njegovih stvarnih potreba. Postoji jedan dobar primjer u Andrićevom romanu: “A preko svega, kao slučajno prosuti, nižu se, sve u potiljak, četiri stotine i jedanaest amerikanskih zlatnika od po dvadeset dolara. Svi su jednaki: široki, teški, nekako topli i mesnati, kao da životni sok kruži u njima, kao da dišu i rastu. Samo oštri reljef pisama i likova na njima pokazuje da je to novac i mrtvi metal. Na jednoj strani krupna boginja Slobode, na počelici joj piše Liberta, a na drugoj amerikanski grb, sa sitnim ali jasnim natpisom Ex pluribus unum. Sve je to uvek isto, ali može da se čita satima, danima, godinama, kao čudesna knjiga koja se sama produžuje i obnavlja. Tako se pružaju ti krupni Amerikanci u krivudavom nizu: zlatna vojska u pohodu preko rumenih, belih, ljubičastih visova i ravnica od nakita i banknota.” Zveket novca je muzika, iako opasna poput morskog demona kadra je da Gospođicin ideal prenese u zvukove. To je prokletstvo opasnije ponekad od svih poroka zajedno. Ta melodija je u Gospođici našla dom i tu se ljuljuška pod širokim i lebdećim svodovima njene duše. U starom Rimu se nekada govorilo: “Ubi pater sum, ubi patria”. (Gdje sam otac tu je otadžbina). I molitva “Oče naš” je zaboravljena. Ona je bacala svjetlost na putu. Ako ne ka vizijama i dalekim perspektivama onda sigurno prema unutarnjem miru i harmoniji. Pomama za novcem porodila je i novi životni kredo: “Tamo gdje je moj novac i moji projekti – tamo sam”. Kao omađijana je Gospođica gledala na gomilu novca razasutu po stolu. “Tu je još i povorka turskih dukata potamnelih od starosti koji daju od sebe više šum lišća nego zvuk metala. Prati je stotinjak Napoleona, sitnih, žustrih, francuskih petlića svetlog i jasno određenog lika. Oni su kao neka konjica čarkaških odreda i zaštitnica. Oni imaju lepo ime, dobar zvuk koga uvo ne može sito da se nasluša.” Rijetki su oni koji mogu odoljeti strasti za novcem. Za Gospođicu je to prozor u Svijet. To je njena lektira. Njen smisao života. Ali kao da ovaj ponoćni ritual ima još nešto skriveno? Neku tajnu vezu koja ide prema autoru romana. Jedne prilike Ivo Andrić je rekao „da zagonetnu misao za kojom dugo tragamo obično pronađemo na tuđim usnama“. Postoji jedna Flauberova izjava: “Madam Bovari, to sam ja”. Možda je ovo Misao koju smo, kao priznanje, očekivali od Andrića, ali smo je pronašli na usnama ovog velikog francuskog pisca. Da podsjetim, Gustav Flober (Gustave Flaubert) je autor čuvenog romana „Madam Bovari“…

Toliko o novcu kojim je bila omađijana Andrićeva „Gospođica“. Nego kada već govorimo o stogodišnjici eseja „Istok u pripovjetkama Ive Andrića“ zašto ne pomenuti još nešto „sa Istoka“, i to sa „dalekog Istoka“.

Samo rijetkima je to znano.

Ivo Andrić je napisao i jednu priču o Japanu koja je objavljena u knjizi „Nemiri“.

Evo u nastavku te malo poznate priče Ive Andrića:

.

PRIČA IZ JAPANA

.

„Za vlade carice Au-Ung bio je među osuđenom Tristopedesetoricom urotnika prognan i pjesnik MoriIpo.

Tri godine je proživio na na najmanjem od Sedam Otoka, u kućici od rogoza. A kad je carica oboljela i njena moć stala sve više da opada, njemu je uspjelo, kao i većini od Tristopedesetorice, da se povrati u glavni grad Jedo. Stanovao je nakraj grada u jednom krilu neke svećeničke zgrade.

Građani, siti krvavog gospodstva lude i okrutne carice, su zavoljeli pjesnika, a već oni od Tristopedesetorice bijahu mu nerazdruživi drugovi. Od ruke do ruke su išli njegovi kratki stihovi o junaštvu i smrti, a njegov dobri smiješak bio je u njihovim raspravama kao riječ koja odlučuje.

Tada se dogodi da od otrova sveopće mržnje umrije carica preko svakog očekivanja naglo. Njeni se nevaljali dvorani razbjegoše, a ona je ležala naduvena i grdna u pustom dvoru i nije bilo nikog ko bi je saranio.

Brzo se sakupiše Tristopedesetorica urotnika i preuzeše vlast. Podijeliše između se činove i časti i stadoše da vladaju jedinstvenim carstvom na Sedam Otoka.

Kad je u dvoru nekadanje carice bilo prvo svečano vijeće, prebrojaše se Tristopedesetorica i vidješe da jednoga nema, a kad se pročita spisak svih zavjerenika vidje se da nema pjesnika Mori Ipo. Ne htjedoše da vijećaju bez njegova glasa nego odmah poslaše roba sa dvokolicom po njega. U neko doba se vrati rob sa praznim kolima; rečeno mu je da je Mori Ipo otputovao i da je za vijeće Tristopedesetorice ostavio pismenu poruku.

Najstariji u vijeću primi savijenu artiju i predade je načelniku državnih učenjaka, a ovaj je stade na glas da čita:

„ Mori Ipo pozdravlja, na rastanku, drugove svoje, zavjerenike! Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da sa vama dijelim i vlast kao što sam dijelio borbu. Ali pjesnici su – protivno od drugih ljudi – vjerni samo u nevolji, a napuštaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo za borbu rođeni; strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada što me dijeli od vas, ali zar nije i oštrica mača tanka, pa je ipak smrtonosna; bez štete po svoju dušu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavjerenici, i idem da potražim ima li gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana. A vi vladajte razborito i srećno, ali dođe li ikad na naše carstvo od Sedam Otoka kakva bijeda i iskušenje i bude potrebna borba i utjeha u borbi, potražite me molim vas.“

Tu je predsjednik vijeća, koji je bio malo nagluh, čitanje prekinuo i staračkom nestrpljivošću, s negodovanjem u glasu rekao:

– Kakva bijeda može zadesiti carevinu za pravednog i slobodoumnog vladanja Tristopedesetorice!?

– Svi vjećnici klimnuše glavama; stariji se osmjehnuše prezrivo i sažalno: Kakva bijeda?! Čitanje se ne nastavi nego započe vijećanje o zakonu za uvoz i carinu.

– Samo načelnik državnih učenjaka pročita do kraja pjesnikovu poruku, ali u sebi, i onda je smota i pohrani u arhivu nekadanje carice“.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 17. 12. 2023.