Izložba crno-bijelih fotografija osam autora okupljenih oko majstorske radionice umjetničkog fotografa Stanka Abadžića vraćaju nas, odnosno uvode u onaj nostalgični zanos kakav je obilježio fotografsku umjetnost prije digitalnog doba. Sve je u maniri izbrušene klasike, u igri svjetla i sjena, u nastojanju da se slike života pretvore u umjetničko djelo i tako, onom viđenom i zabilježenom, doda i artističko proširenje stvarnosti. Ljudi i ulice, gradovi i kadrovi, arhitektura i događanja kao da su čarolijom iznikla iz vizura nekog vremeplova u kojem se sve obnavlja kako bi bilo i ostalo suvremeno. Uglavnom sve fotografije (osim nekoliko panorama) klasične su ulične fotografije, ali ne tek kao dokument koji bilježi samo što je ili tko je, nego posjeduju i onu dodatnu estetsku dimenziju koju im daje senzibilitet bezvremenosti. Umjetničko oblikovanje ostvaruje se na počelima dojmljive likovnosti i živog ritma kompozicije slike kako bi se omogućio svakom razumljiv doživljaj.

Ipak, slike grada nisu jednoznačne. Kod Jasmine Bauman grafizam pojedinih fotografija postaje klasični uvod u fotografsko slikarstvo, iako su i druge izvrsne. Portreti prolaznika Alena Čabrića (ne samo oni) ističu okupaciju autentičnošću kao glavnog umjetničkog motiva. Ivan Čagalj i Milan Čekić zaokupljeni su kadrovima događanja na ulici i općenito u prostoru čvrstog estetskog dojma. Hrvoje Filipović ponekad u sivim tonovima nastoji sugestivno zabilježiti situacije na ulicama i trgovima, dok Lars Fundberg svoju estetiku često koncipira na duhovitoj dosjetki koja se zabilježila u životu ulice. Hrvoje Glamuzina i Zoran Kolarić često gotovo panoramski tematiziraju urbane paralele i linije (ulice, zidove, kuće) i prolaznike, kao da se pitaju što je postojanije, geometrija ili čovjek.

Osam autora ovdje je okupljeno u upečatljivom nastojanju da svojim fotografijama potaknu memoriju ulice, grada i života. Naravno, ne tek u smislu svjedočenja ili neke romantične ikonografije, nego da u isprepletenosti kadrova i značenja svaki pojedinačni zabilježeni trenutak uzdignu prema nekom većem vremenu. Koliko su u tome uspjeli, ovisit će i o tome koliko ćemo se vraćati ovoj knjizi i njezinu sadržaju. Ali i o tome kako će se razina dostignutog umjetničkog pristupa odraziti na nas same kad budemo promatrali neke druge, buduće, možda još i nesnimljene fotografije. Jer, ovdje postignuti dometi, a što je u prirodi svake, pa i fotografske umjetnosti, ne mogu ostati bez posljedica. Naravno, onih dobrih.

(Marijan Grakalić)