„Najgora je činjenica da živimo u zagađenom moralnom okolišu. Moralno smo bolesni, jer smo naučili govoriti jedno a misliti drugo. Naučili smo ni u što ne vjerovati, ne primjećivati jedni druge i brinuti se samo o sebi“, pisao je Vaclav Havel.

„Pojmovi kao ljubav, prijateljstvo, suosjećanje, skromnost i opraštanje izgubili su svoj dubinski smisao i mnogima od nas nisu ništa doli puke psihološke kategorije, ili nam se pak čine kao izgubljeni pozdravi iz davnina, pomalo smiješni u vremenu kompjutera i svemirskih brodova“.

„O kad bi se moje riječi zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale“, govorio je Vaclav Havel. „Kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale. Ja znam dobro; moj Izbavitelj živi i poslednji će on nad zemljom ustati.A kad se probudim, k sebi će me dići; iz svoje ću puti tad vidjeti Boga“.

.

ZLATNI PRAG – KRUNA SVIJETA I SRCE EVROPE

.

„Tamo, u šumama kraj Vltave, naići ćeš na čoveka koji nosi urnu (prah) svog doma, zbog čega će i budući grad dobiti ime Velikog Praha. Svi Česi znaju ovu bajku, zabeleženu u 10. stoleću, a slavni kompozitor Bedžih Smetana i operom je ovekovečio proročanstvo vidovite Libuše. Još u ranom srednjem veku Prag je ovenčan laskavim metaforama – putnici namernici opisivali su ga kao krunu sveta, zvali ga srcem Evrope, majkom svih gradova, snom izgrađenom u kamenu… Dok, prepušteni magiji istorije, budete šetali mostovima zlatnog grada, iz jednog od njegovih mnogobrojnih zvonika možda ćete začuti arije iz Dvoržakove Rusalke, ili se izgubiti u mislima pokušavajući da odgonetnete iza kojih se zidina održavao proces Jozefu K, tragičnom junaku Kafkinog romana“…

.