Već danima motrim jedan stan preko puta. Malo je niže od moga i malo više udesno. Mogu se lijepo smjestiti uz svoj prozor, tik uz radijator, neupadljivo i diskretno, iako zapravo nema bojazni da će me vlasnici vidjeti, jer se njihov kauč nalazi izvan mog vidnog polja. Vidim samo njihove noge na kutnoj garnituri koje proviruju iz donjeg lijevog ugla prozora. Ti ljudi imaju ukusa. Imaju osjećaj za atmosferu. Izvori svjetla vješto su raspoređeni, kao u nekom filmu iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća gdje se glumci smucaju stanom u elegantnim cipelama, lijepo odjeveni i izgledaju kao da im je ugodno u preuskoj sintetičkoj odjeći. Na njihovim policama pod toplim svjetlom složene su likovne monografije, zanimljive vaze i pokoja figurica, uspomena s dalekih putovanja. Sve te stvari smjestile su se s takvom lakoćom kao da jedino tamo mogu voditi svoj mirni život kućnih predmeta. U stanu preko puta vlada mir. Red se tamo održava organski, izgleda jednostavno kao da to može svatko, red je u njima, u tim sređenim, mirnim ljudima koji možda nikad ne izlaze iz stana. Možda ih odjeća malo sputava u ekspresiji, ali njima to ne pada odviše teško. Tako je, kako je. S mojeg mjesta za promatranje mogu vidjeti kako njihovim stanom trče jeleni, slijevaju se vodopadi dok se pupoljci na golim granama u trenu pretvaraju u neprohodne prašume. Katkad dupin iskoči iz ekrana, proleti kroz staklo i nasuka se na mom prozoru. Tada ga ogrnem mokrim ručnikom, pogladim po pametnoj glavi i pomislim da će sve biti u redu ako oni tamo preko puta ne promijene program. Dupin je mudar i strpljiv, razumije me sasvim dobro i bez riječi, pa znam da će čekati pravi trenutak i vratiti se tamo gdje pripada. Jednom se dogodilo da su se oni preko puta loše uskladili s tim milim sisavcem, vidjela sam kako su se noge na kauču uskomešale, netko je valjda pritom sjeo na daljinski i dupin je uskočio u neku panel diskusiju o lažnim vijestima. Srećom, brzo su okrenuli program na dokumentarce o prirodi i dupin se spasio. U stanu preko puta svjetlo je noću dugo upaljeno. Nekada smo jedini budni u našoj maloj ulici. Poplave na drugom kraju svijeta ne mogu nam ništa. Požare će valjda netko ugasiti, iako je boja njihovog plamena očaravajuća na tako velikom ekranu. Figurica s dalekog putovanja sklonit će se iza debele monografije, svjetlo će se ugasiti u pravom trenutku, stanari u stanu preko puta ispružit će svoje lijepe noge u elegantnim cipelama, a ja ću leći na kauč u desnom donjem kutu moga prozora, malo iznad njihovog, i nestati u šumi na dnu oceana gdje me vide samo dupini i zalutali morski jeleni.