Da se nadovežem na fotku iz prethodnog posta, na kojoj baba Milka i ja poziramo pored bora. Danas, kad svi u svojim telefonima imamo tisuće i tisuće fotografija, teško je zamisliti da je ovo moja jedina božićna fotka u periodu od trenutka rođenja, pa do 18. godine. Svake smo godine kitile bor, ali jedino ovaj je ovjekovječen, do kasne jeseni 1984. kad ćemo se preseliti na Trešnjevku i za Božić se opet fotkati. U tome nema ničeg posebnog ni neobičnog, radi se o generacijskom iskustvu u kojem će se mnogi prepoznati.

Dok sam sinoć gledala fotku na kojoj baba i ja poziramo, kao da su oživjele stvari i predmeti u prostoriji, i svaki je nešto govorio. Marama na babinoj glavi podsjetnik je na dnevne ratove. Bile smo neumorne i nikad nismo prestajale, a svi dugovi uredno su vraćani. Više od svega baba me voljela povući za kosu ili za uho, a ja bih joj za osvetu posolila čaj, zavezala štrumpatle pa ih je ujutro trebala raspetljavati, ili sakrila nedjeljnu maramu, pa je nastao cirkus kad je trebala krenuti u crkvu.

Tu je i plavi Philipsov gramofon kojeg mi je tata donio nekoliko mjeseci ranije, kad je prvi put doputovao za Zagreb da me vidi. Gramofon sam čuvala, a dozvolu za slušanje ploča imala sam vikendom, dok je ostatak tjedna gramofon (da se ne praši!) stajao prekriven vezenom salvetom koja se također vidi na fotki. Križni bod na panama platnu, u to sam vrijeme već znala i plesti i heklati i našivavati (kod nas se govorilo našivavanje, a ne vezenje). Činila sam to na dječji način, ali s velikim oduševljenjem i odlično mi je išlo. Merkurovo sam dijete, pa su već u djetinjstvu moj um i prsti bili gladni, i trebalo ih je nečim zaposliti.

Bor stoji na mašini za šivanje, voljenoj Bagatici, koju je mama kupila od neke Rose s posla, i otplaćivala u ratama. Na toj su mašini šivane sve moje suknje i bluze, haljina za prvu pričest, i prve traperice koje s pravim trapericama nisu imale nikakve veze, ali ja sam bila oduševljena. U uglu desno vidi se komadić stola na kojem sam pisala zadaće i crtala, a mama je na njemu krojila, peglala i razvlačila tijesto za štrudle i gibanice. Najvažniji od svih predmeta je smeđa aktntaška u uglu, koja je predstavljala moje najveće blago, a koju sam dobila zajedno sa snopom bijelih papira, na dar od Vladimira Filakovca koji je bio naš prvi susjed. Bilo je to dvije godine ranije, kad me je deda Repalust Vinko kod kojeg smo bili u podstanarstvu, prvi i jedini put odveo u susjedstvo jer je vidio da po cijele dane crtam, pa je želio da posjetim atelje pravog slikara.

Moglo bi se o svemu i šire, ali nema potrebe. Ne mogu se pohvaliti da često gledam stare fotke (zapravo to nikad i ne činim), ali ova jučerašnja me raznježila jer me je vratila u moj nekadašnji svijet, među stvari koje su mi bile važne, i koje su djelovale veoma stvarno. Blagdani su pravo vrijeme da se posegne u kutije sa starim fotografijama, i da se prolistaju albumi. Da nakratko ožive oni koji su otišli, da se prisjetimo života kakvim smo živjeli ranije, a životu kakvim živimo sada dodamo malo radosti, sjaja, zahvalnosti i ljepote. Na životnom portretu, jedan sloj više. Čak i kad se radi o trenutku zaustavljenom u maloj podstanarskoj sobi s platnenom zavjesom umjesto vrata, i kartonskom slikom umjesto pravih jaslica. Pa što? Važno je da sam ovo ja, da je taj prizor u potpunosti moj, i da je u njemu sačuvano najvažnije – priča, i trenutak u kojem sam bila sretna.