Nema više Božića

Posljednji dani godine. Blagostanje
predveče upali u svim ljudima
neki vrstu ludila: neizraženu žudnju
da budu srećniji nego što jesu.

Uvijek nada budi sažaljenje: takođe
najsleplji malograđanin pravo
ima na nju, da osjeti njen drhtaj: postoji trenutak
u kojem i on, na kraju krajeva, živi sa strašću.

I cijeli glavni grad ove sirote zemlje
Samo je dahtanje automobila, jedna tjeskobna
Žurba prema drevnim božićnim
troškovima, kao prema nekoj vaskrsloj potrebi.

O moćno julsko svjetlo, vrati se, zamrači
Ovaj slabašni sumrak spokoja,
koji spokoj nije, ovu utjehu koja strah jeste:
vrati riječi bolu koji ćuti.

Pošalji leševe dječaka još uvijek krvave,
koje si moćno osvijetlio:
neka dođu ovdje, među ove konformiste
iznova utješene, među ove zaboravne ljude.

Neka dođu, praćeni sjajem trgova
od bojnih polja i grobalja,
među ove cinične crkve u kojim se rasa
slugu vraća svojoj jučerašnjoj podlosti.

Neka se pridruže nama, kojim nije ostalo drugo
do nade u borbu koja očajava:
nema više svetlosti božićne ili uskršnje.
Ti, sada si svjetlost istinske Italije.

Preveo sa italijanskog: Božidar Stanišić