Tatjana Gromača: Biti sam u vrijeme božićnih praznika je povlastica

371887240_18041859796515097_7342333429842993467_n

Posve je kriv način na koji ljudi tumače praznik Božića. Oni u njemu vide povod za kočoperenje, za hodanje gradom u tijesnim kaputima, sa šalovima i kačketima, vratova izvinutih malo unazad, poput purana koji su se do jučer jednako kočoperili u nekom uzgajalištu, a sutra će već biti ispečeni u nekoj od pećnica. Nije samo stvar u tom posve glupavom previđanju, promašaju suštine praznika kršćana, odnosno katoličkog svijeta, u drčnome prenemaganju okupljenih, statusno, odnosno materijalno moćnijih obitelji, i kočoperenju imovinskim stanjem kao nečim što bi samo po sebi trebalo poništiti ili naprosto učiniti neuvjerljivim sva druga ozbiljna i mjerodavna ljudska svojstva, poput dobrote, plemenitosti, istinoljubivosti, već je stvar i u sveopćoj, sveprožimajućoj histeriji samozavaravanja, licemjernom samoobmanjivanju nekakvim predbožićnim blagostanjem, prosperitetom i blaženstvom.

Ovo izvanjsko je u toj mjeri opustošilo ljudske mozgove da im sad još jedino preostaje njihovo bezlično suhoparno vrana graktanje – Gra gra gra, ja i moja porodica… („Obitelji! Mrzim te! Zatvorena žarišta, zaključana vrata, ljubomorno posjedovanje sreće“ – uzviknuo je, pred nešto više od pola stoljeća Andre Gide, a ja baš volim ovu krilaticu).

Pri tome je potrebno da se ispričam vranama, jer one su, držim, daleko inteligentnija bića od ovakvih samozaljubljenih pojedinaca, kakvi se poput nekih somova u mrjestilištu roje ovih dana na ulicama naših gradova, jer oni, tobože, slave praznik Isusova rođenja, i ponosni su i drčni jer ulaze u Novu godinu, koja evo, samo što se glavom i bradom ne rasprsne od oduševljenja, jer je dočekuju milijarde naprlitanih pojedinaca koji su u ovome času egoistično hvastavi i uznositi, a sutra već neće znati što niti kamo sami sa sobom, naročito ako im netko isključi TV prijemnike, otme im iz ruku mobitele i onesposobi im internetske mreže…

Uostalom, nije li to sve skupa jedno nasilje, jedna agresija koju nam priređuje, svake godine iznova, zapadno kršćanski svijet, kao da na svijetu nema drugih vjera i vjerovanja, drugih načina i viđenja, drugih doživljaja, koji su svi redom, ukoliko ćemo razmišljati o religijskim pitanjima, zapravo duboko privatne, duboko intimne naravi, i onda ukoliko netko za ta pitanja uopće nije zainteresiran?

Kako je glupo u ovome času ne biti onaj koji slavi Božić, ne osjećati pripadnost ovoj polutci koja se od svoje slavljeničke histerije i euforije sva nagnula u jednu stranu, i evo, samo što se svi skupa ne prevrnemo naglavačke, skupa sa svečano okićenim jelkama i postavljenim stolovima, sa svom tom kramarijom kojom smo umislili da je potrebno da obilježimo ništa drugo nego zimski solsticij, prihvaćanje tame, najkraćeg dana u godini, iza čega se – kroz ulazak u tamu dakako, onu vlastitu, rađa novo svjetlo, novi, polagano sve svjetliji, sve dulji dani…

Upravo ovih dana treba zavidjeti onima koji su sami, koji gotovo da nemaju obitelji, jer takvi su sada, u svojoj povlaštenosti, bliži onome čemu su dani oko završetka godine i namijenjeni – uranjanju u sebe, povlačenju i miru, introspekciji, tihom razgovoru s vlastitom nutrinom, opraštanju sa starim, okretanju ka novome… I čuđenju, i tihome smijuljenju, svoj toj glupoj, praznoglavoj histeriji uokolo sebe, tom balonu od sapunice koji samo što se nije rasprsnuo. A onda će sve opet biti kao prije.