„A ti Martine s krmačom ne stvaraj brige sebi. Kad naumi da se na drvo popne, znaj da će se i popeti! Koliko god da je mlada i tupava. Koliko god da je matora i teška. I ma koliko drvo visoko bilo. Kad naumi da se popne, znaj da će se i popeti“, zapisao je Branko Ćopić u svojoj priči. Na pomen ovog velikog pisca uvijek se prisjetimo i knjige „Magareće godine“, grmečkih korida, te Ćopićevog rodnog sela Hašani. I Milorad Dodik rado posjećuje koride. Nedavno je nakon završene grmečke koride, pored ostalog, izjavio. „Od danas strane diplomate zovem „rudonjama“ bikovima“…

.

„ŽIVOT JE SKUP SASTANAKA I RASTANAKA“

.

„Kad god se Martin vraćao s polja, zaticao je starog kako s lulom u zubima obilazi oko kuće i pregleda da li je sve spremno za konak. A sad mu neobično bez toga; kad se vraća s posla, kao da ga dočekuje pusta kuća.“ Ova Ćopićeva priča se odvija podno planine Grmeč, a govori o ocu i sinu, o tom svetom, ili pak sakralnom odnosu, jer se ne govori uzalud – u ime oca i sina i svetoga duha. Radi se o tome da je Ilija, stari Martinov otac, starac od devedeset godina, iznenada zanemogao i pao u postelju. Za Martina je taj njegov stari otac predstavljao izvjesnu sigurnost, jer dok je stari bio pri snazi i njemu je bilo lakše živjeti. Onda je jednog dana stari otac potpuno zanemogao, i potom je rekao Martinu da zovne nekoliko staraca iz sela da večeras posjede kod njega.

„Naredio je to brižnim domaćinskim glasom kao da zapovijeda da se napoje teoci ili krmcima dadne večera. Ni tuge ni straha. Mora se već jednom putovati, a to je isto kao i jesti ili raditi koji drugi posao.“ Neki ljudi ne mogu završiti svoj život bez velike drame, dok se ovdje govori o prostom mentalitetu čovjeka sa ovih prostora, koji istim aršinima mjeri i čitav svoj život i sve što ga okružuje i s čim dolazi u susret, kao i posljednje dane svog života – kad je došlo vrijeme putovati, kako je to zapisano u Ćopićevoj priči. I tako se skuplja jedan krug oko postelje starog Martinovog oca: „Svaki je sa sobom donio po neku mudru i utješnu riječ koja se kroz čitav ovaj šareni život ispeče i škrto čuva za ovakvu priliku: Šta ćeš, de, svi ćemo tamo.“ A šta je to, zapravo, mistično tamo, kuda svi idemo. Da li je to neki nama nepoznati prostor s drugu stranu granice? Baš kao što postoje ljudska naselja na drugom kontinentu, na primjer u dalekoj Americi, gdje ljudi iz naših krajeva idu kako bi se naselili, tako možda i postoje neka ljudska naselja u dubinama svemira, i stari ljudi kažu svi ćemo tamo, odnosno, svi ćemo na kraju morati da prekoračimo u tu posljednju granicu, za koju smo se pripremali čitavog života, i u odnosu na koju su sve dotadašnje granice bile tek mačiji kašalj.

Svršetak vatre uvijek je pepeo. U bibliji piše: čovječe od pepela si stvoren i u pepelu ćeš okončati. To su trenuci kad ovaj i onaj svijet padnu u zagrljaj jedan drugom. Noga još nije zakoračila „preko linije“, ali će ubrzo zakoračiti. Preostaje još koji tren, i par riječi za kraj:

„A ti Martine s krmačom ne stvaraj brige sebi. Kad naumi da se na drvo popne, znaj da će se i popeti! Koliko god da je mlada i tupava. Koliko god da je matora i teška. I ma koliko drvo visoko bilo. Kad naumi da se popne, znaj da će se i popeti“.

Međutim, stari Martinov otac, koji se našao pred tom posljednjom granicom, sve to doživljava na svoj način, pa nastavlja sa savjetima kao u bunilu:

„Martine, sinko, za podušje zakolji onoga kilavog praščića, svakako nije za prodaju – i opet zaćuta teško dišući.“

Starac je svjestan da će nakon smrti na ovom svijetu ostati njegovo tijelo kao neki kusur, kojim čovjek ne može pokriti ni troškove oko ukopa, pa sinu govori da prikolje kilavog praščića, jer bi zdravog praščića bilo šteta priklati za takvu priliku.

„ Negdje oko ponoći lula se izmače iz samrtnikovih usta i tupo lupi o pod. Starci se trgoše. Umirući tužno pogleda na onu stranu kud pade lula i sažaljivo promrmlja: – A, a, sad me nema. Prevlada me… – i izbaci psovku tako običnu kod seljaka, toliko poznatu i čisto dragu. Kao da se ljuti i na smrt i na svoju nemoć. To reče pa izdahnu i umiri se. Uzletješe se da mu pripale svijeću. Ugarčina skide šubaru, pa ozbiljan i studen u licu, priđe pokojniku i zaklopi mu oči.“

Ta psovka koju je izrekao starac na samrti govori o toj ironiji života, koja ga i u posljednjim časovima nije napustila. I to je sve. Ostaje starčevo tijelo da se o njemu pobrine taj krug koji se napravio oko njegove smrtne postelje. Stoji Martin zablenut nasred puta i gleda za ćaćom kako odlazi, pa ga čisto strah, okrenuće se taj njegov stari i pogledati ga prijekorno preko ramena zbog njegove dotadašnje nesnage i straha pred tvrdim životom i težakovanjem.

Dok je prilazio čas povratka sveti,

umorni, taj susret večno čekajući,

kada ćemo reći: već je vreme mreti,

kao što se kaže: već je vreme kući.

„Sve reći u stihu“, V. Igo ili „Ne kazati ništa, što nije stih“, Stefan Malarme. Ali, svoj poslednji korak i svoj odlazak sa ovog Svijeta pretočiti u stih, e to je već nešto. Baš je takav i čovjekov život, kao u ovoj Dučićevoj pjesmi. Poput nekog puta, s planinama daleko u pozadini, kojim trče otac i sin. Otac sve više postajkuje na tom putu, i na kraju se zaustavlja, dok sin nastavlja trčati – ne obazirući se iza sebe.

.