Nalazim u Uspomenama svoje fotografije od prije deset godina: u Amsterdamu, na mostu, čekam jedan susret , koji će zaključiti jednu od mojih životnih priča, prizemljiti me i na neki način, okrenuti drugim suncima , drugim stvarima. Uzimam to kao paradigmu, nastojim izvući “životne pouke”, uočavajući karmičke “okidače” i pripremajući se za novi ciklus: moje osmo desetljeće. Što bih od ovoga promijenila, da sam mogla? Malo što, budući da priroda i vrijeme nose pobjedu, čak i kad umišljano da smo okolnosti prilagodili sebi, stavili pod kontrolu, preuzeli svom plovilu kormilo i odredili pravac. Uvijek nekako ispada na staroga Tresikrušku /Tresikoplje: “Mi znamo što jesmo, ali ne znamo što možemo biti”.Kad sam dubinski pronašla Brodskoga, shvatila sam i potpuni smisao ove rečenice.

Formalno gledajući, bilo je to uspješno desetljeće za mene, ali intimno prosuđujući-bila sam premalo sretna.”Sijaj, sijaj sunčece” nije bila djelotvorna mantra. Sunce je blještalo na nekom drugom nebu, pretežito, tek tu i tamo pod mojim prozorima. Pisala sam mnogo, skupivši građu u 26 naslova, mnogo čitala, mnogo se kretala, po zemlji i zraku, povremeno po vodi. Izgubila sam i stekla jednak broj prijatelja, iako se to nikada ne može mjeriti i nije isto. Imala sam obiteljske i vanjske nepovratne odlaske. Ukrali su mi dvije kovidurske godine, po zlu pamtim. Oprostila sam se od Barnagora, u emotivnom a vjerojatno i tehničkom smislu. Izabrala sam Gorski kotar kao alternativu svojim podravskim utočištima. Zavirila sam u limerantski ponor. Izvukla sam se iz njega s blagim oštećenjima. Nisam definitivno odustala od stvari koje su me uznosile, samo ih držim na distanci ispružene ruke, dok ne vidim zbog čega su me tražile i pronašle.

Udaljila sam se od svog spisateljskog ceha na neku “sanitarnu točku”, gdje me ljudi neslični meni više ne mogu dohvatiti ni upotrijebiti za svoje ciljeve, i gdje nikome od njih više ne “držim ljestve” u naivnoj vjeri da je riječ o solidarnosti. Oni je prema meni nikada nisu iskazali, baš kao što ni njihov rad nije podupirao moja estetska načela ni očekivanja. Stoga zaključujem desetljeće intenzivnih javnih nastupa, birajući samo ono, što mi uistinu godi i relaksira me u susretima. Moje drveće pokazuje se mnogo zahvalnijim i plemenitijim od “kvrgavih ljudi” i zaslužuje stoga više vremena od njih. U proteklom sam desetljeću imala samostalnu izložbu crteža. Napravila sam ih oko 300, vjerujem da taj proces neće prestati u dolazećem razdoblju, što doživljavam kao ugodan izazov. Ispunila sam rukopisno i ilustrativno 15 velikih bilježnica, kao zalihu materijala za dalje… Dakle, moja druga mantra: “Ja sam bogata i slavna, ne možete mi ništa”, ipak je imala stanovitih “kozmičkih” učinaka.

I konačno, vidim kako sam cijelo desetljeće bila motivirana, pokrenuta, radoznala, imala sam “zrno ludosti”, nisam izgubila hrabrost, nepoznato mi je bilo kunktatorstvo, brinula sam o časti, radila na ljepoti stvari oko mene, koristeći sve instrumente duše, osobi na raspolaganju. Bila sam razorno iskrena, često na svoju štetu, hranila sam svoga Zmaja, ne mareći o količini i intenzitetu izgaranja. Kako smo samo letjeli po zraku iznad Podravine, i kako smo sanjali stvari za koje tek treba novi rječnik izmisliti! Moj šaman kaže da mi treba “dodati malo zemlje” i to ćemo u ovoj dekadi učiniti. Sumnjam da bih mogla istim tempom i načinom, što mi ni prirodni zakoni ne bi vjerojatno dopustili. Neki od mojih intimnih uzora napustili su svijet u mojoj dobi, završivši zaista veliko djelo. Jutros sam se probudila s mišlju na jednoga od njih, u zraku je bila jedna njegova melodija, ne mogu vam (ipak) napisati koja. U svakom slučaju, toga se časa stvorila u mom umu, zatitrala na mentalnom ekranu, moja trećai zaključna mantra za ovo doba, neizvjesno i nevažno koliko će trajati: “Moj fokus je moja poezija” .

Nju čekam na onom mostu, držeći cvijet u ruci, ne mareći u kome će se obliku pojaviti i zasjati.

.