Ne mogu dopustiti da ova mučnina okrnji uspomenu na tvoju dobrotu.

Ili uljudnost.

Ili, trudim se sasvim točno to kazati, neku prisnost prožetu vedrinom s kojom bi se susretao s ljudima.

Desetke godina zaustavili bi se u prolazu, porazgovarali, ali kao da je to bio jedan jedini susret: uvijek ista otvorenost, uvijek isti poziv da navratim, uvijek ista ljubaznost u glasu i nepatvorena iskrenost u pogledu.

I znam da si na jednak, isti način razgovarao sa svima: kao da si sve nas, pozavao nas više ili manje, htio privući k sebi.

Možda mogu zamisliti kako je živjeti s takvom osobom, i stoga ne mogu ni pretpostaviti Matijin bol.

Možda ima neke utjehe u tvome stihu: