„Dolinu Katmandu zovu i dolinom Nepala. To je najljepši kraj zemlje, najbogatiji i najmnogoljudniji. Tu je kolijevka ovog naroda; tu se dogodila njihova povijest; tu su tri kraljevska grada. Polja, šume, bašte, voćnjaci, livade, rijeke, naselja, hramovi: to su slike koje gledate ovde. Gledate ih, dok vam jedan glas govori:

„Ova zemlja je med za sva stvorenja, a sva stvorenja su med za ovu zemlju.“

Pjesma je ispjevana u davnim, prvim danima kada su se vrata Raja otvorila, i još i danas stoje tako otvorena; ko ih vidi, prolazi kroz njih. Oko tog Raja su brda i planine. Na zapadu su planine visoke do dvije tisuće metara; preko njih se prelazi dolazeći iz Indije. Takve su planine i na sjeveru i na jugu. Takve su i one na istoku, koje će vas, postajući sve više, kao kakvim nebeskim stepenicama odvesti na Himalaje. Kažu da se ova zlatna dolina može cijela preći od izlaska do zalaska sunca. Kad sve prođe, nestane, vjetar jave razveje snove i kad pomisliš da nade nema – postoji put u Katmandu. Kad sunce hladnije postane i zvjezde nad tvojim nebom počnu da gasnu – postoji put u Katmandu. I kada te ne bude više, ostaće tvoje srce, prazno i veliko kao nebo, i u njemu zvjezda. Ime te zvjezde je Katmandu“…

.

JE LI SARAJEVO OKUPIRANI GRAD?

.

Prije rata smo negdje gore iznad Skenderije imali jednu ulicu sa imenom „Mrakuša“, a danas nam je svaka ulica u Sarajevu postala (ili će postati) „Mrakuša“. Nešto golemo se iza brda valja. Nemoćno posmatramo kako se pred našim očima stvara društvo robotiziranih ljudi.

Taj moderni „GESTAPO“ je „nedodiriv i nevidljiv“ zato što raznoraznim pritiscima ne dozvoljava da se njihovo djelovanje stavi u zakonske okvire. Po našem Ustavu se gazi kao da ne postoji. Nekada smo takvo stanje u državi nazivali „pravnom anarhijom“, a sada je to postala naša svakodnevica na koju smo pristali bez otpora. Svi naši važni ljudi su „pokriveni“. Ako „progovore“ pakuju im se montirani sudski procesi. To je sudbina svih državnih ministara policije, pa i tužilaca ako se počnu „raspitivati i miješati“ u svoj posao. Oni su tu na funkcijama da budu poslušni i ponizni, svaki iskorak preko „crvene linije“ ova „tajna mreža“ brutalno kažnjava.

Sjetite se sudbine: Gordane Tadić, Gorana Salihovića, Milana Barašanina, ili nekadašnjeg predsjednika VSTV-a Tegeltije (koji se pod dosad nezapamćenim pritiscima povukao sa funkcije jer, kako je rekao, „ ne želi da u Sarajevu doživi sudbinu Joze Leutara“).

Ima li danas nekog ko se još uvijek sjeća Milorada Barašanina?. To je bio glavni državni tužilac kojem su, „u po bijela dana“, u centru Sarajeva provalili u stan i odnijeli laptop i to pred očima 1600 policajaca MUP-a kantona Sarajevo. Nije li tako bilo i sa atentatom na Jozu Leotara? Dakle, u pozadini je konce vukao moćni LUN-kralj ponoći koji (uz pomoć svojih „krtica“) na strateške pozicije postavlja „hablećine“ koje poslije odbacuje kao papirne maramice nakon upotrebe.

Nismo li ono što se desilo inspektoru Iliji Tomasu već više puta gledali u holivudskim krimi filmovima?

Naivno očekujemo odgovore na pitanja koja niko i ne smije postaviti. Jedno od najlogičnijih pitanja nakon tog svirepog ubistva je ovo: Koja je bila posljednja istraga na kojoj je radio inspektor Ilija Tomas? Šutnja, naravno. Nismo dobili odgovor, jer niko nikada i nije postavio pitanje. Inženjeri „haosa i anarhije“ su međusobnu koordinaciju doveli do savršenstva. Nakon „prišaptavanja“ njihove marionete nam vele da je taj iskusni inspektor (neki kažu da je bio jedan od najboljih koje smo imali) upucao sam sebe. Sličan scenario smo vidjeli i kod još uvijek nerazjašnjenog „slučaju Leutar“. Nakon atentata na Jozu Leutara su optužili njegovog vozača da je sam sebi ispod sica u autu podmetnuo eksploziv. Vidite, o tim stvarima se ne smije pričati niti pisati.

Šta je danas preostalo od onog našeg lijepog Sarajeva?

Već smo se izgleda priviknuli na život „u sjeni Fantoma“. Nemamo se kome požaliti, jer „digitalni Korleone“ sa svojom paradržavnom strukturom lukavo kontrolira i živi i mrtvi svijet.

Čitanje ljudskih misli uz pomoć najmodernije tehnologije njegovo je tajno oružje. Konačni cilj je: na „daljinski upravljač“ gasiti ljudske živote „suvišnim i beskorisnim ljudima“, a prije svega onima koji se suprostavljaju i imaju „dug jezik“.

Paragrafi zakona ne postoje za ovaj monstruozni zulum nad ljudima. Ako neko hrabar i progovori, stavlja se na „američku crnu listu“ kao Dino Konaković.

Ko se suprotstavi, odmah se brutalno kažnjava.

Nije to bilo tako davno, na federalnoj televiziji (lako se može provjeriti) pred emitovanje emisije „Rezime“ (u kojoj je gostovao Dino Konaković) prikazan je prilog u kojem „čitači ljudskih misli“ uz korištenje najmodernije tehnologije, kobajagi, pokušavaju pomoći djeci sa otežanim razvojem.

Dakle, to je taj čudotvorni lijek LIJEK „made in Aušvic“ kojim se misteriozni marsovci brinu za zdravlje naše djece.

Je li Agencija za lijekove registrirala i pustila taj lijek u upotrebu? Nije, jer nije ni mogla. Naš Ustav i naši zakoni ne poznaju takve vrste liječenja.

Ko im je onda dozvolio da to koriste kao lijek, i ko su bili ti ljudi?

Ova pitanja bi sigurno imao hrabrosti postaviti legendarni novinar Mladen Marić.

Bože dragi, gdje je „nestao“ taj Mladen Marić? Sada nam je potrebniji nego ikad prije.

Da se razumijemo nije ovdje riječ o „marsovcima“, niti je ova materija nekakva „tera incognita“.

Samo bih vas podsjetio da su prva eksperimentirenja ove vrste vršena u konc-logoru Aušvic (Auschwitz). Zloglasni dr. Mengele, kao upravnik Aušvica, je koristio logoraše kao pokusne kuniće.

Ko je današnji dr. Mengele i da li ćemo ga uspjeti na vrijeme zaustaviti, ostaje da se vidi.

Nešto se golemo iza brda valja, to svi vidimo.

Pred nama se odvija sudbonosna bitka Boga naspram Sotone, odnosno Svjetla protiv Tmine.

Imamo li hrabrosti o ovim stvarima otvoreno progovoriti, ili je najbolje ćutati?

O mističnim cvijetnim poljima Miraža Martinovića:

„Na šta je sve spreman čovjek! Vikao sam u snu.

Pogledom obuhvatih polje, puno raznobojnog cvijeća; pomislih, niklo iz zemlje, u kojoj spavaju oni što su živjeli prije nas. Zaslijepi me čarolija boja koje je isijavalo cvijeće, i rastuži. Dohvatih krčag (ne baš siguran da je to onaj kojeg sam kupio na bazaru u Nišapuru!), nalih ga vinom iz Širaza. Prinesoh usnama, progovori: prije dugo vremena, ja sam bio ti…

Ispustih krčag, razbi se. Vino poteče pločnikom. Vratiše se zemlji, glina i vino. Mišljah: krv što se Persijom prosipa, zbog ludosti njenih sinova.

Iz parčića razbijenog krčaga, govorio je glas persijske zemlje, moj glas.

U taj čas se probudih. Krčag, kojeg sam kupio prošlog dana, bio je čitav. Ali prazan. Napunio sam ga do vrha, ispio na dušak. Onda sam uzeo pribor za pisanje, onu svesku koju mi je poklonio sudija Abu Taher, zapisao:

„Sinoć prođoh pored jednoga lončara, Sto lonaca ćuti, a sto progovara,

Dok najednom jedan lonac glas ne diže: Ko nas traži, ko prodaje, a ko šara“?

Tada je izrekao čuvenu rečenicu: „Život je kao požar. Plamenove prolaznik zaboravlja, pepeo raznosi vjetar“…

.