.

1.

Čudesni su putevi logike besmisla. Slučaj afričke svinjske kuge skrenuo je na trenutak pozornost razdraganog pučanstva na prosvjed slavonskih ‘svinjogojaca’ artikuliran u nekoliko kratkih i jasnih zahtjeva kao što su: zahtjevamo hitno zaustavljanje eutanazije zdravih svinja…zahtjevamo dozvolu klanja i prerade svinjskog mesa u vlastitim dvorištima…ili slijedi oluja svih oluja. Na pitanje novinarke da li bi kupili svinjetinu u dućanu, vladinim novcem, odgovor je bio ne! jer to nije isto kao kad oni uzgoje i ubiju svinju u vlastitom dvorištu. Kupiti svinjetinu u dućanu, dakle, ne bi bio autohtoni slavonski identitet. Prema tome, autentični slavonac, onaj sa stilom, jesi kad si svoj na svome, odnosno koljač svojih svinja u svome vlastitom dvorištu. Takav veseli kanibalizam čin je pred-modernog života kao umjetničkog djela, odnosno stvaralačko oblikovanje egzistencijalne istine singularnog događaja. Ubijati i zlostavljati životinje može biti izvođeno vulgarno patološki ali, i sa stilom. Da bi se radilo o izvedbi sa stilom, ubijanje, kao i proždiranje, mora biti usmjereno na stvaranje cijelog jednog novog labirinta znakova sastavljenih od malih stvari. Takav savršeno induktivni stroj, u kojemu ništa ne nedostaje, izaziva uzvišene osjećaje sklada, uz potpuni izostanak krivice ili srama. Logos je velika svinja u shizoidnom univerzumu pregradbenih zidova svinjca kao metafore blještave implozije mogućnosti samilosti u jednoj zauvijek izgubljenoj epohi. Da bi bio u stanju razabrati ono bitno od nebitnoga Demokrit se oslijepio. Može li se uopće misliti u prepuštenosti prividu i obmanama želuca kao nepriznatog zakonodavca svijeta?, uz nedužnu prisutnost životinje koja je već uvijek tu, u skrivenom i zamotanom stanju, u tamnome stanju onoga što prisiljava na etičko mišljenje.

2.

Postmoderno doba obilježila su tri momenta kontra Platonovog mita o spilji – povratka iz nadosjetilnog svijeta ideja u svijet sjena. Današnje spilje prispodobive su u figurama nogometnih stadiona, zatim kina, kazališta i koncertne dvorane te, na kraju, svinjca. Misliti, za Deleuzea, znači stvarati ili proizvoditi događaje kao nastavak filozofije drugim sredstvima. Tako, na dalekovidnici, imali smo priliku naizmjenice pratiti prosvjed podrške Palestini, prosvjed podrške Ukrajini, prosvjed podrške migrantima protiv policijske brutalnosti, prosvjed podrške beogradskom civilnom društvu u borbi protiv neregularnih izbora i, prosvjed bijesnih samozvanih čuvara tradicije, slavonskih ‘krmokoljača’. Ovo je prilika da spomenem i Nietzschea, odnosno jedan od njegovih temeljnih pojmova vječnog vraćanja istoga iz biti metafizike kao nihilizma. Povratak svinjcu nedvojbeno je metafizički pojam sa porijeklom u Platona. Prema tome, svaki je mesar metafizičar, a da toga nije svjestan, a svaki mesožder nihilist, u stanju neprestane modifikacije i transformacije. Namjerno nisam rekao meso-jed jer čovjek jede žitarice i povrće. Rekao sam meso-žder jer meso čovjek ždere, proždire, meso se ne žvaće, meso se guta onako kako to rade krokodili, vukovi, štakori. Tri su temeljna izopačenja ljudskog duha odnosno, tri su fundamentalne arogancije koje su uzrok svih užasa i zala ovoga svijeta: prekomjerno konzumiranje šećera, zatim žderanje krvi odnosno mesa i, na kraju, ovisnost o alkoholu. Jugoslavenski Dan Republike 29.11. odavno je izbrisan iz kolektivnog nesvjesnog kao tekovina socijalizma, odnosno 2. zasjedanja AVNOJ-A. U pamćenju svih ostao je kao dan masovnog pokolja svinja. Bio je to dan kada su baš svi bili zajedno, u zanosu klanja onih milih bića koja su do jučer zvali ljubimcima, mnogima čak nadijevali imena…da bi ih sljedeće jutro pobili, sretne svijesti i mirne savjesti. Kolektivno zaneseni svi osim mene, mislim.

3.

Bio sam stvarno mali ali nikad neću zaboraviti to buđenje usred noći, tu brigu da slučajno nešto ne propustim, izlazak iz toplog kreveta u hladno polumračno dvorište po kojem su već krenule aktivnosti, postavljanje stolova, pribora za trančiranje, dizanje štengi, priprema korita za furenje, grijanje vode, glasove muškaraca koji truse rakiju za rakijom, žene koje brižno klize dvorištem, bez puno riječi i, stravičnu tišinu stanovnika svinjca koji su skužili da ih je Zeus napustio i, da su zadnji put vidjeli sunce jučer. U onom svetom trenutku još-ne-zore muškarci su se okupili gurkajući i šaleći se na posljednju rakiju prije ulaska u svinjac. Svi su se smijali osim jednog čovjeka, on je u zadnji tren izronio iz mraka, nije sudjelovao u razmjeni šala i pošaliaca, on je bio koljač, svako selo ima jednog takvog, zaduženog samo i jedino za klanje. On uopće nije išao do svinjca nego je ostao na mjestu određenom za ubijanje. Muškarci su pazili da mi ništa ne promakne te su me pogurnuli ispred sebe kada su krenuli prema svinjcu. Ni danas mi nije jasno kako nisam umro na mjestu vidjevši svinje kako su se šćućurile u samom dnu svinjca i kako skaču jedna preko druge ne bi li izbjegle pogibelji. Snažne muške ruke dograbile bi prvu za stražnje noge i krenuli ih silom, jednu po jednu, izvlačiti van. I tada sam čuo taj krik iz sve snage koji proizvede samo svinja kad skuži da joj nema spasa. Kada bi je izvukli iz svinjca okružili bi je petorica šestorica, srušili je na bok, i pritisnuli koljenima da nije mogla baš ništa osim onako stravično vrištati. Meni su viknuli kroz smijeh da priđem, da se ne bojim i da držim svinju za rep, i ja sam, na svoj užas, vidio sebe kako prilazim i držim svinju za rep. Rijetko koje dijete izbjegne ovom inicijacijskom obredu uspostavljanja istosti ili barem sličnosti sa didama i pradidama. Netko je prinio posudu za krv koja se nije bacala nego se permakulturno koristila za izradu krvavice, svojevrsna cirkularna ekonomija prije cirkularne ekonomije i, mesar je mogao pristupiti. I on je koljenom kleknuo prascu na glavu brzo mu zarivši nož u grlo. Rez je bio nekih desetak centimetara i uskoro smo svi čuli samrtni hropac i osjetili ono drhtanje tijela iz kojeg je, sa krvl, istjecao život. Svo to nasilje ponovili su još sedam-osam puta odnosno, dok sve svinje nisu, uz ono stravično skvičanje iz sve snage koje nikad neću zaboraviti, bile usmrćene. Samo svinje i ljudi vrište kada ih zadesi zla kob, druge životinje i, neki drugi ljudi, plaču i odlaze u tišini, poput goveda, konja ili ovce. Žene ne učestvuju u ubijanju ‘blaga’, to je posao muškaraca. One u dnu dvorišta imaju svoj panj sa sjekirom, natopljen krvlju. Na tom panju svakodnevnu stradavaju kokoši, guske, patke, purani. Ni njih sjekira stvaralačkog razaranja nije mimoišla. Sve skupa trajalo je to cijeli dan jer treba nahraniti hrpetinu ljudi, žena, djece, rođaka, susjeda. Dakle, nakon što je savršeno obavio posao ubijanja, koljač bi popio par rakija i nestao. Na red bi došli pomoćni radnici koji bi odvukli nesretnu svinju do korita sa vrelom vodom na ‘šurenje’. Nakon šurenja, nekim metalnim zvonolikim priborom, sastrugali bi dlaku sa tjela i položili svinju na štenge odnosno, objesili je za noge s glavom prema dolje i prepolovili na dvije polovice. Odvojili bi glavu i unutrašnje organe i predali sve oprano i očišćeno na trančiranje. Ova grupa ljudi bila je vješta na nožu, oni su bili skoro kao neki mesari. Znali su anatomski precizno sve izrezati i pripremiti, šunke za soljenje i dimljenje, isprati crijeva, izmljeti meso po kvaliteti, ono najbolje za kobasice i kulene, odvojiti sve dijelove masnog tkiva prošarane mesom za slaninu, a ono najmasnije izrezalo bi se na kocke i bacilo u vrelo ulje kako bi nastali čvarci. Unutrašnje organe, uključujući i mozak, popržili bi u tavi i podjelili mlađima za doručak. I sve baš sve je moralo biti iskorišteno, krv za krvavicu, hrskavica, uši, papci, rep za hladetinu. Odurno da ne može biti odurnije ali, danas su to delicije koje se prodaju na grame. Subjekt racionalnog eksploatiranja je ‘Baja’, seoski bog i batina, strog ali pravedan, ego manijak kojega nitko ne voli ali ga svi poštuju. Takav lik na kraju pozove tamburaše koji ‘bećarcima’ napune srca dječaka pričama o herojstvu djedova i cigana, hajdučiji i, ‘snašama’ ako zatreba. Banalnost zla, prije banalnosti zla odnosno, nema banalnosti zla bez banalnosti dobra.

4.

I, nema viška vrijednosti bez viška gluposti i viška okrutnosti. Moji prijatelji filozofi, svi kao od jedne majke rođeni, mesožderi, žive zavaljeni u blatu izračunatih slika, ti hiper inteligentni ‘pajceki’ simulakruma, originalne krivotvorine loše beskonačnosti, zamišljaju subjektivni duh kao svijest o vlastitom svinjstvu, objektivni duh kao osviještenost o svojoj poziciji u svinjcu, u zbilji kao ozbiljenoj ideji stopljenosti prirode i Ja, u fatamorgani apsolutnog duha kao vječnog sjaja napoja u valovu i, izležavanja u toplini vlastitog dreka. Ostalo im je još samo da riješe lokot na vratima svinjca, i na kraju mesara koji ih čeka iza vrata sa dugim nožem, bez trunke samilosti. Indijci su hedoniste zvali ‘carvake’, bili su za brahmane najniža razina misaonosti, zvali su ih žderonjama i, tretirali kao pse. Ono što razdvaja urbanitet od provincije odnosno, svijet znakova od zakona prirode, proizlazi iz – razlike koja stvara identitet. Jedno je Logos hijeroglifa, a drugo je Kaos ili, srce tame bez alternative. Kad bi se mene pitalo poželio bih svima sve najbolje u njihovom mesožderskom životu, ali srećom, mene nitko ništa ne pita. Običajnost je odlučujuća. Logika besmisla logika je svijeta čiji um misli miroljubivo a djeluje u okrutnosti zbiljskog iskustva, a ne tek mogućeg iskustva. Život bez povremenog izleta u hibris bio bi pravi pakao Realnoga. Takve jednokratne krvave kupke sveta su pranja kojima se tijelu vraća sve ono što je tako velikodušno bilo prepušteno onostranosti karnevala maski u kojem se iza svake nalazi sljedeća maska kao moć potvrđivanja kaosa. Biti savršeni domaćin znači odnositi se prema Drugome kao prema svetosti pri čemu je Drugi važniji od Ja. Biti, znači postojati nenasilno, u ahimsi, u zabrani povrijeđivanja živih bića, u odricanju od nasilja u bilo kome obliku: u mislima, riječima i djelima. Biti, znači suzdržati se od konzumiranja mesa ili životinjskih proizvoda, ničim ne poticati eksploatiranje, zlostavljanje ili ubijanje životinja. Borba za dobrobit i zaštitu životinja etička je briga, ne samo za oslobođenje životinja, nego i za potpuno oslobođenje čovjeka. Takav brižan život, vjerodostojan je život, bez pravog uzroka i posljednje svrhe. Suosjećanje se temelji na spoznaji da su sva bića nužno povezana i identična jer osjećaju međusobnu patnju. Ne radi se o tome da se spriječi devastacija prirode nego da se procijeni, odnosno, odredi dozvoljena vrijednost, odredi ono čuveno ‘minimum’ koje upravo znači da je devastiranje dozvoljeno. Isto je i sa nasiljem, isto je i sa trovanjem. Magija ‘dozvoljene vrijednosti’ permanentna je isporuka normativa masovnog zagađivanja, egoizma, sebičnosti, pohlepe u svijetu čija je povijest ruševina , a budućnost katastrofa. Lica današnjih ljudi protesti su protiv sebe samih. Ako se tu i tamo i ukaže neka crta na licu ona je više ornamentalna, svejedno je ima li je ili je nema. Danas, u doba ‘Nikoga’, u doba bezličnosti bića, nemamo lica, nemamo ih jer nam nisu potrebna, danas nosimo maske prilagođene komično-tragičnim heterogenim društvenim igricama, koje nikome ne znače ništa, nakon čega iščezavamo u nepostojanju, slični jer smo bezlični. Jedini istinski svijet je svijet kojega još nema. Jer, ono što jest ne može biti istinito.