Svaka supkultura ima svoj dop: hipiji su imali travu, LSD i, sretniji, pejotl, raveri ecstasy, a narodi i narodnosti SFRJ – to je uistinu sub-kultura – kako je Bregović točno zapazio imaju muziku za alkohol: od Guče do tambure, svi samo truse i loču, u neobjašnjivom nastupu nereflektirane melankolije.

I tako je to išlo desetljećima, dok svaki onaj koje je voleo devojku iz grada nije jednu i oženio, jer nema takvog kretena da ne bi našao neku nesretnicu koja će ga trpiti, pa je narođen nam naraštaj koji je alkohol narodnog folka odmijenio kokainom međunarodnog turbofolka. Međunarodnog, jer ipak su narodi i narodnosti sada svaki u svojoj državi. I uopš/će, sve je tu međunarodno, od orijenatalnog ritma, do kolumbijskog koksa. U tom smislu, priča o tome zašto Zagreb trese igranka subotnje večeri sasvim je promašena: kao što je sedamdesetih pametna Partija hrvatski nacionalistički tradicionalizam u mladih uspješno suzbila univerzalističkom kontrakulturom kao perfektnim ideološkim nadomjestkom, pak je out of the blue Vilu velebita nadglasao Novi val, tako je i sada Zagreb preplavljen internacionalnim glazbenim idiomom i njemu supripadajućom supkulturom, i to, kao što će se pokazati, istinskom SUP-kulturom.

No, da bismo to razumijeli vratimo se za tren na početak priče: rekao sam da svaka supkutlura ima svoj dop; mogao sam kazati i ovako: svaka mjuza ima svoju supkulturu, a ona svoj dop. Tako je i s turbo-folkom: od alkohola folka došli smo do kokaina turbofolka.

Nije to slučajno.

Turbo-folk sintagma je koju je plasirao Rambo Amadeus; evo što je pod njom mislio:

“Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije glazba. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime.”

Po svemu, Antonije Pušić varira Marxov pojam opijuma masa. Kako prepapametni Tarik Haverić tumači “Marx, naime, ne tvrdi da je religija “opijum za narod” (“Opium für Volke”; Filipović kaže “za mase”), već “opijum naroda” (“Opium des Volkes”): ne daju je narodu eksploatatori da bi ga držali u pokornosti, već narod sam za njom poseže (za razliku od “hrane za životinje”, “hrana životinjâ” ne podrazumijeva čuvara zoološkog vrta).”

Trubo folk je gorenje naroda, veli Rambo Amadeus, ergo, turbo folk je opijum narodnih masa: miljenica masa koja pobuđuje u čovjeku najniže strasti. Kod balkanskog homo sapiensa taj se opijum naroda više ne ubrizgava, nego šmrče: šleperi koksa prolaze bakanskom rutom i nosnicama, i to je povelik bizmis.

Bizmis kojeg naši sociolozi razumiju kao proverbijalna Mara krivi kurac, što i ne čudi: kao što je Vanja Sutlić Sr. kazao sociologija nije znanost jer predmet njena bavljanja ima otuđen bitak, pa nimalo ne čudi da hrvatski sociolozi misliju da stvari s publikom turbo-folka stoje ovako:

“U vrijednosnom smislu učenici koji slušaju turbofolk vjerojatnije će biti desne orijentacije i vjernici te manje tolerantni prema manjinama i homoseksualcima, odnosno imat će viši indeks socijalne distance. To je ujedno i važan nalaz u kontekstu rasprava o turbofolku kao potencijalnom “zagađenju” hrvatske kulture. Statistički gledano, vjerojatnije je da će ga slušati oni koji se deklariraju kao domoljubniji i konzervativniji:”

Nadalje, kao biva, “turbofolk je više “ženski” žanr, više ga vole djeca iz manjih sredina, a vjerojatnije je i da će ga manje slušati gimnazijalci.

Ipak, cajke su donekle predmet antagonizirajućeg određivanja među srednjoškolcima, ističu sociolozi. Slušanje turbofolka u mladim generacijama lišeno je političkog naboja koji mu pridaju starije generacije, ističu sociolozi.”

Bože, kakvi šarlatani!

Upavo se samo i jedino o tome i radi da je taj bizmis i politički dimenizioniran: budući da prostor Jugoslavije nikako ne možemo uvezati kulturalno, jer balkanske kretene kultura ne zanima, prisajedinimo ga subkulturno, a pri tome i zaradimo!

Jednom davno o tome sam ovdje ovako pisao:

“Krivo se misli da bi kultura bila to vezivno tkivo koje bi moglo, možda, uvezati krhotine Jugoslavije u novu cjelinu. U čemu je tu previd? Ne u naivnosti činjenice da kultura nema tu snagu, nigdje, nadasve ne na ovim prostorima, nego u previđanu činjenice da su ovi prostori itekako povezani, supkulturno ponajprije, idiomom cajki i folka, cijelom – možda to više i nije sub-, možda je to kultura – pratećom galerijom paraferanlija, zlatnih lanaca i utoka, sljaštečih dopičnjaka i napućenih usana, silikonskih sisa i obrijanih glava, pa iako milijuni muškaraca i žena u najboljim godinama od Vardara pa do Triglava izgledaju kao unificirani ordinarni balkanski šljam, nekim čudom se nikako ne može očekivati rađanje Jugoslavije iz duha pleh-muzike.

Kulturu je ovdje odavno porazila subkultura, ne politika. Ikonografija podsljemenskih tatinih sinova nije ona snobova Zlatnog papagaja osamdesetih, nego kafane na šestom kilometru od Jagodine prema Paraćinu pa kod pumpe odmah levo gore. Kćeri najboljih zagrebačkih mamsica odjevene su za zagrebačku noć ambicioznije no prostitutke azijskih lučkih gradova. U tom smislu degens una sumus, nepobitno. Ali, iz nekog razloga nema Jugoslavije, unatoč tome što se Mc Yankoo feat Milica Todorovic ispravlja i savija. Kao da bi Basarina knjiga na Cvjetnom tu publiku zanimala? Jugoslavene je u njihovom vjerovanju u kulturu ironično porazila jugoslavenska subkultura.

A sve je dobro bilo zamišljeno: Udbica je uspostavila infrastrukturu, baš kao i sedamdesetih na nacionalizam se reagiralo – nimalo čudno, isti kadrovi, isti software, samo drugo vrijeme pa i drugi rezultat – “internacinalizmom”, no sada bratskojedinstvenog turbo-folka, tu je i pripadajući dop, kako već svaki glazbeni idiom ima svoju drogicu, tu su opasni momci i utoke, lanci k’o u rektora, a uz to idu sponzoruše, posvuduše i ine pičkice za koje regionalne tv-kuće rabe nimalo endehazijsko nazivlje puno sačekuša i inog srpskog-palanačko kriminalnog žargona. Jugoslavija je u tom smislu prisutna u cjelini i u svakom svom dijelu jedinstvenija i jedinstenije no ikad: nikada u povijesti SFRJ neki njen dio u Beogradu nije bio do te mjere sličan nekom njenom dijelu u Zagrebu kao što je danas slučaj s projektom: Jugoslavijo na noge, pjevaj da te čujeju!

I unatoč tome, projekt ne štima. Valjda ga prati Bregovićevo prokletstvo. Bregović je dobroobjasnio da se ovdje glazba piše za alkoholičare: od tambure do sevdaha, od sevdaha do Nesanice, nema glazbe bez pijanstva i srče, pa kad se u mamurluku Hrvati i Srbi razdane, zavlada nelagoda u supkulturi.”

Tako sam pisao prije par godina, a odonda do danas ništa se nije promijenilo, osim što bih u drugom, dopunjenom izdanju dodao taj bitan moment političke ekonomije: kao što nas uvjerava nova generacija političkih komentarora, politika se u konačnici svodi na ekonomiju, što zna svaki Hercegovac učlanjujući se u HDZ, pa je tako i s ovom politikom: u svemu je tome u osnovi bizmis.

Balkanski bizmis kojemu rektorski lanci, utoke i opasni momci nisu samo decorum: to je menažerija infrastrukture trgovine koksom koja je strože kontrolirani voz no Hrabalovi vlakovi.

Stvar je jednostavna: ako svaka mjuza ima svoj dop, a turbofolk kokain, hajde da ludujemo cele noći, jedni kao mravojedi prešavši i posljednju liniju obrane, drugi zbrajajući utržak, treći uzimajući svoj tal.

E, sociolozi, a što mislite tko je taj treći?

Ili, da pitam sve debile ovog svijeta okupljene oko ove teme, koju usput falsificirau tvrdeći da na turbolok šarafe žarulje provincijalne djevojčice neukih roditelja što slušaju zabavnjake, dočim je neobjašnjivo odakle tim curicama deseci tisuća kjuna za kible i šampanjce, lajne i kolajne, o čemu sociolozi u obrani uljuđenog Zagreba šutiju, ergo da pitam debile ovako:

Recimo da vam neki od licenciranih dilera da kilu koksa pa da ga prodate u Zagrebu noćas, što mislite koliko bi minuta trebalo da vas uhite?

Ne razumijete?

Naravno, zato i velim da ste debili.

Jer, kako to onda da tone koksa po tim klubovima sipe sa stolova, a da bizmis ide bolje no prodaja vode Kuvajtu? Kaj mislite? Kak to?

Je li vam ikada to palo na pamet, da bi ti klubovi, čujem da ih je po Zagrebu skoro dvadesetak, dakle stotinjak po Hrvatskoj, bili sjajna infrastruktura strogo nadizarnog biznisa koji samo treba svoju klijentelu: kako je rave zamro, MDMA ide samo ljeti u zadovoljavajućim obalnim količinama, od nečega se mora jebogati živjeti. I? Dazntringabel? Još nikome nije jasno?

Idemo onda polako, u slow-emoionu, za idote, a to su uglavnom ovdje svi:

Uz stanovitu muziku ide i određena supkultura.

Supkulture pokadšto prati navlasti dop.

Turbo folk koksa.

Da bi se dakle uredno obnavjao ciklus proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje, ne nužno tim redom, treba nam određena mjuza, igranka, klub, perosnal, i netko tko jamči da će to sve ići po jednoj zapovjednoj liniji, poravatoj kreditnom karticom.

Zato i jest trebao turbo, budalesine, da seljak koji je slušao folk i zavoleo devojku iz grada u drugoj generaciji ima mjuzu uz koju više neće zarada biti crkavica od špricera i čokana, nego se folk prometnuo u turbo e da bi alkoholni jeftilen bio supstituiran kudikamo u-nos-nijim kokainom.

Sve ostalo, svi ostali, samo su statiserija. Fenomen turbo folka bio bi ponajprije interesantan muriji, a ne socioloizma, kad bi postojala takva vrst murije koja je sklona introspekciji.

Ne. Ne skače sirotinja po malim gadovima na cajke jer su im roditelji slabo obrazovana bagra koja sluša Daru Bubamaru ili Thompsona. Za ovu vrst provoda treba lovica.

Naši sociolozi očito poznaju hrvatsko društvo koliko i naši političari njegove potrebe, ali zato ga savršeno dobro poznaje ono međuzemlje između kriminala i murije.

Malo je neobično da o tome posljednjih godina nema znanstvenih radova.

.

...kriminalci su turbo folk

.