Mi, orkanski polemičari, kategorički ne priznajemo epistemološke distinkcije, ne znamo ništa o kompleksnoj jednostavnosti povijesti, filmskih ili književnih metamorfoza, izvan lektire i, zapravo, nekih stotinjak naslova,

genija dekadencije i tragedije, karikaturalnih teoretičara i komičara loše savjesti, ekstatičnih inženjera radosnih patnji imaginarnih svjetova svjetla i tame.

.

Bila si prva prava klopka za moje posrnule ambicije,

polumjesec, gladak poput stakla.

Sklopi oči, osluhni…

.

Tišina nije tiha,

ona tutnji i zvoni kao pogrebno zvono.

Mi, ekscentrični zarobljenici identiteta, premalo znamo o mogućnostima razlaganja autonomnog ritmo-melodijskog umjetničkog djela,

vječnog vraćanja novih zagonetki u slikama,

na sastavne djelove.

.

Cilj umjetnosti je dati osjet stvari kao – viđenje, a ne kao – prepoznavanje,

.

Mi stvari ne vidimo, mi stvari prepoznajemo, po njihovim osnovnim oznakama,

u snovima ili, kada nas okrzne smrt inkvizicije.

.

Stvar prolazi pored nas, sasvim nedostojnih, kao da je sablast, znamo da postoji prema mjestu koje zauzima ali, razabiremo samo njenu površinu,

koja rezonira i treperi,

u federaciji osjetilnih dojmova.

Zlodjela arkadije malenih gradova oslobađaju nas ukočenosti

crvenih makova, netom panično izletjelih iz tvoga grla, na zid murala.

.

Pohlepa i pohota proždiru stvari, tako bez ikakve svrhe nestaje simbolični život,

nestaje i ljubav koja je ultrarevolucionarno propovijedanje lukavstva čula,

nekome tko to uopće ne treba, jer ima konveksno ogledalo.

.

Ako čitav naš zamršeni barbaro-kaleidoskopski život prolazi nesvjesno, onda taj život kao da i ne postoji.

.

Da bi se vratio osjet života postoji ono što se naziva pjesničkim stanovanjem istine bića nasilja u ljubavi,

slatka ali i zastrašujuća mozaična obmana,

šamana-slikara obojanog kaosa i kirurga-snimatelja spaktakla horora.

Tvoja je zmijska koža još uvijek nova

kao kad si je prvi put navukla,

bezazlena i čista, poput čuđenja,

poput pitanja: što može tijelo bez organa?

.

Nikad neću shvatiti tko si ti zapravo,.

karikatura jeftine nimfete koja mrzi šminku,

ili morbidno uzvišena lolita koja će me doći glave,

moje životinjsko neljudske glave – neke vrste čuda izvan ovog svijeta.

.

Mi, emancipirani autsajderi, pojma nemamo o nultom stupnju jezika poetike poezije i, poetike poetskog viđenja glave Meduze,

koje bi da nas paralizira i pretvori u ready made,

dinamičnu koegzistenciju općeg i posebnog,

u strahu od slobode.

.

Htio sam te gledati po cijeli dan,

naročito kad se smiješ,

biopolitičkom materijalu optimizma mesnice i, pesimizmu trgovačkog centra…

htio sam biti zadivljen tvojom čudovišnom ljepotom…

izgubljen zauvijek.

.

Poetski događaj viđenja umjetnosti je reprezentativno, ekspresivno i impresivno čudo koje nikad ne možemo posve objasniti.

Tako dolazimo do definicije poezije kao zakočenog, iskrivljeno-nepravilnog govora, i proze koja je običan govor, govor koji su izabrali činovnici, lak, pravilan.

.

Trebamo li ponovo učiti plesati,

ili otići u kino, da bismo zaboravili da smo lice i glas… bastardna informacija koja samo ‘znači’, a ne ‘predstavlja’… ovaj svijet isti za sve, što se s mjerom pali i, s mjerom gasi.

.

Bez pjevajuće slike obećane zemlje nema umjetnosti.

.

Postoje dvije vrste slika: dijalektička slika kao praktično sredstvo mišljenja pomoću kojeg stvari misaono dospijevaju u nešto neobično jednostavno, i eksplozivno-alegorijska slika… sredstvo opčinjavanja za pojačavanje dojma fikcije,

u disharmoničnim ratovima kompleksa, Edipovog protiv Elektrinog.

.

Ugnijezdio sam se ovdje u potpalublju Titanica,

zasljepljen tvojim izuzetnim ekstatičnim moćima,

nadao sam se, poput neke divlje životinje, da ću nekako uspjeti ispuzati

i doći kući u kojoj su sačuvane crte naših lica, očnjaci naših tajni, sjekutići tvojih strahova.

.

Poetska slika jedno je od sredstava poetskog jezika mahnitosti.

.

Umjetnost je nadljudska volja za izgonom smrti iz naših života i, katarzična oklada u kojoj dajemo cijelog sebe i, posvećujemo čitavu našu posrnulu neognostičku egzistenciju za nedokazivu uvjerenost u postojanje skrivenih značenja transcendentnog i, svega onoga što nam je imanentno dano, kroz pogansku poetiku konsternacije.

Umjetnički je postupak – postupak ‘začuđavanja’ stvari i, postupak kompliciranog semantičkog strukturiranja forme, koji povećava teškoću, i dužinu percepcije,

u optimalnoj etičkoj napetosti.

Umjetnost je ‘filozofiranje čekićem’ u slikama napuštanja svih pravila,

neponovljiva halucinacija kroćenja žudnje,

mazohistička ili sadistička fantazija, bez kraja i početka.

Umjetnost je ne-misleće mišljenje koje ne treba glavu,

užitak suprotan zadovoljstvu,

nepodnošljiva onirička regresija,

kompulzivno ponavljanje gubitka vječnog života.

Mi, iznimke koje potvrđuju pravilo ‘amor fati’, preuveličavamo naše znanje o animalnosti, toj zastupnici zločina i spolnosti, zbog nedostatka mnoštva tekstova, mnoštva očiju i, afekata i, katarzičnih plesnih pokreta koji bi nam omogućili konceptualni uvid u širu sinkronijsku ili dijakronijsku perspektivu,

pjevajućih aforizama koji sjedinjuju mudrost i ludost.

Nesnalaženje u svijetu transcendentalnih iluzija,

kada riječ ne-postane tijelo,

tjera nas da govorimo.

Govorimo da bismo darivali…

vlastite oči drvenim lutkama, i njihovim fantomima,

imitatorima radikalnog zla koje želi biti skromno i zabavno.