.

Nedavno se pojavila knjiga „Ko je bio Ivo Andrić?“ u kojoj su sabrana svjedočenja Andrićevih poznanika i prijatelja.

.

.

„Boravio sam već tri mjeseca u Istambulu, kad odnekud saznah da u Carigrad dolazi Ivo Andrić. Ne sjećam se više kako sam saznao dan njegova dolaska – strpljivo i dugo sam čekao voz koji je kasnio na željezničkoj stanici „Sirkedži“. Najzad, iz spavaćih kola izlazi glavom i bradom Andrić. Prišao sam mu, dugo smo se rukovali, i tada sam mu rekao: „Sramota, u Istambul dolazi najveći turski pisac svih vremena, a niko ga ne dočekuje na stanici, osim mene“. To se Ivi Andriću veoma dopalo i kasnije bi u društvu imao običaj da kaže:

„Sjećaš se, Zuko, kad si ti mene nazvao najvećim turskim piscem svim vremena?“

„Ivo Andrić je volio Bosnu, to je svima poznato“, nastavlja Zuko svoje kazivanje. „Kad bi se god vratio sa putovanja iz tih krajeva Andrić bi se uvijek živo interesirao o novostima iz Bosne. Zanimali su ga ljudi, prilike, razvoj, prosvjećenost… Teško mu je, recimo, padalo što ga neki neupućeni muslimani smatraju za velikog dušmanina i klevetnika. Jedanput mi je rekao da se čudi kako oni ne mogu da primjete da je i on, poput starih muslimana, veoma stidljiv i krotak čovjek, što je smatrao za veliku i dragocjenu vrlinu uljuđenih i starih efendija, adža, hodža, i hadžija“.

.

O knjizi „Ko je bio Ivi Andrić“ toliko…

„U ćutanju je sigurnost“, što bi rekao Ivo Andrić.

.

„Ima li netko nešto da kaže, neka stupi naprijed i neka šuti“, u takvu je raspoloženju slušao Karl Kraus topove i tako je pisao svoju ratnu knjigu „Posljednji dani čovječanstva“.

.

.

Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže ‘ Arte’, koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije, došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski ‘Centar André Malraux’ upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati – osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja.

Prvi sam put doplovio morem od Ancone do Splita, pa produžio kopnom, dolinom Neretve, do Mostara. Drugi sam put, preko Beča, došao u Sarajevo, te otud, zajedno sa stotinjak pisaca i novinara, ponovo krenuo prema Mostaru. Išli smo vlakom koji, nakon posljednjega rata, rijetko vozi tom prugom. Nekad su tuda svakodnevno prolazili putnički i teretni vagoni. Kao mladi student, radio sam na izgradnji željezničke dionice između Konjica i Jablanice. Bio sam na ‘omladinskoj akciji’ kraj Ostrošca – dizali smo se rano, odlazili na rad prije velikih vrućina, kupali se poslije podneva u rukavcima Neretve. Sjećam se neobičnih boja u zoru, bjeline kamena koji izranja iz noći, žbunja ovlažena rosom, bistre rijeke, njezinih obala, stijena, virova. Ohrabrivalo nas je sunce što se dizalo, svjetlo koje se širilo: ‘Izgradit ćemo zemlju ljepšu nego što je bila’, maštali smo. Mnogi su od nas vjerovali u svoju maštu, i ja među inim. Zavidio sam jačima od sebe koji su bili kadri raditi više i bolje: ta je pruga spajala Bosnu s Hercegovinom.

Na sarajevskoj stanici, koja je nedavno bila srušena i sad je uglavnom obnovljena, ukrcali smo se jednog jesenskog dana u ‘vlak bez voznog reda’ (tako se zvao stari film o našim zemljacima koji su nakon Drugog svjetskog rata odlazili iz siromašnog dijela zemlje u bogatiji, s juga prema sjeveru). Obuzela me nelagoda, sve je unaokolo podsjećalo na nedavne događaje. Na putu me trenutačno popuštala, zatim se opet vraćala.

Mostar je još prepolovljen premda se sad lakše prelazi s jedne strane, na kojoj su većina Hrvati i katolici, na drugu, na koju su protjerani građani muslimanskoga porijekla. Rijeka teče po sredini ali granica ne slijedi njezin tok. Inozemna je pomoć obnovila nekoliko mostova. Stari most, simbol grada, sav je još u ruševinama.

Vidjeli smo ga najprije noću, po kiši, osvijetljena žmirkavim lampama. Zamijenio ga je zapravo drveni prijelaz, nalik na brvno bačeno preko golemog potoka. Kule sa strane, u mraku, izgledaju kao sablasti u nekoj priči koja nije dovršena. Oko njih su ćepenci zanatlija, tkalja, zlatara. Taj je dio grada, koji se zove ‘ Kujundžiluk’, mjestimice obnovljen. Tko je sve ovo srušio’, pitaju me članovi televizijske ekipe koja snima sve što stigne: oblake nad grdom, izmaglice u dolini, pljuskove što nas prate. To su učinili hrvatski ekstremisti – naglašavam riječ ‘ekstremisti’ kako ih ne bi poistovjetili sa svim Hrvatima.

Sutradan se nebo razvedrilo. Opet smo došli na mjesto na kojem je nekoć stajao poznati Stari most. Prizor je sada drukčiji, ali ne i ljepši. Kameniti potpornji sa strana popuštaju, u dno rijeke utiskuje se betonska masa da bi se dobio čvrst oslonac za gradnju.

,