.

.

Moglo bi se bez ustezanja ustvrditi da je agonija one naše „stare, dobre Ere“ okončana sa novogodišnjim vatrometom. „Osvanuli“ smo u jednom sasvim novom Svijetu, koji će sa onim tek preminulim koji smo ostavili iza nas imati malo toga zajedničkog.

Pa kako će izgledati ta naša „svijetla budućnost“?

U nastavku o novoj „fenomenologiji stvarnosti“ i njenom utjecaju na umjetnost.

Tradicionalni pristup umjetnosti (ili pred-tehnološki) bio je jasan. Čovjekov um je bazični transformator i interpretator realnosti. Znak je postojao kako bi neka vanjska, objektivna istina dobila unutrašnji ekvivalent, jer time istina dobija novu dimenziju. Fenomenologiju stvarnosti je trebalo kodirati jezikom ili notnim sistemom. Najblistavija mjesta interakcije svijesti i svijeta je potrebno posložiti, sastaviti sa ritmom i harmonijom (ili nekako drugačije, na primjer: jezikom ili bojom), da bi se stvorilo umjetničko djelo. Kad se tonovi sjedine s crvenim sunčevim zrakama januarskog sunca, koje svoje jarke tonove isijava samo nekoliko minuta, prije nego zađe i godina klizne u ledeni kolorit, dolazimo u stanje kad je moguće crtati zvukom. Takav razgrađen zvuk je u stanju da tonovima vizualizira, a ne samo da priča priču. S druge strane jezik ima svoje metode da upakuje simfoniju magle i mjesečine, i da se poigrava sa promjenama agregatnog stanja. To je dobro poznato u bogatoj tradiciji klasične umjetnosti. Stoljećima su umjetnici koristili navedene metode. Međutim, moderna Tehnologija novog milenijuma unosi jednu novu konstelaciju odnosa. Čovjekov um prestaje biti jedini, centralni interpretator stvarnosti. U te odnose se upliće umjetna inteligencija. Ljudski um i dalje preuzima i transformira elemente objektivnog svijeta ili svoja duševna stanja ili emocije, ali ih sada mora ugraditi u virtuelne kompjuterske sisteme, koji također oblikuju moduse i strukture ljudskog razmišljanja. U međuzonama i na granicama spojeva biološkog i mašinskog umjetnost pokušava očuvati svoj nekadašnji integritet. Tace McNamara u znanstvenom članku „Umjetna inteligencija i pojava ko-kreativizma u suvremenoj umjetnosti“ piše sljedeće: „Tradicionalne umjetničke prakse koje se prvenstveno usredotočuju na ovladavanje određenim medijem kao što su boja, glina ili glazbeni instrumenti proširene su kako bi uključile programiranje i razvoj umjetne inteligencije. Ploin i suradnici (2019) identificirali su pet novih procesa povezanih s upotrebom modela strojnog učenja u praksi stvaranja umjetnosti. To uključuje tehničko istraživanje, odabir ili izgradnju modela, izgradnju skupova podataka, modele obuke i kustosiranje rezultata.“

U ovom članku se zastupa mišljenje da su umjetničko i znanstveno istraživanje komplementarne prakse, koje imaju za cilj stvoriti umjetničku praksu „izvan individualnog izraza“ i znanstvenu praksu koja je „nastanjena i osjećajna“, a sve u cilju stvaranja jednog novog hibridnog pristupa navedenim disciplinama. Postoji važna razlika između literature i muzike, kao medija duše. Ukoliko se naš unutrašnji svijet izražava isključivo jezikom, onda je to u neku ruku pojednostavljenje duhovnog svijeta, jer se jezik, kao društveno reguliran sustav, nameće našem unutrašnjem svijetu, sa unaprijed utvrđenim istinama. To su istine koje su postojale čak i prije našeg rođenja, u koje mi uplićemo svoje autentično biće. To nije do kraja vanjsko nametanje, ali sasvim se sigurno radi o kreiranju jedne društveno prihvatljive forme. Sve ono što u nama buja neovisno o jeziku može se ispoljiti u jeziku samo kroz unaprijed utvrđene forme, a samim time dolazi do pojednostavljivanja našeg duhovnog svijeta, pa čak i ukalupljivanja. Ako je tako sa književnošću, koja nudi jako veliki prostor za kreativnost, kako je onda u drugim oblastima društvenog života, onim uniformiranim. Za razliku od njih, književnost se opire bezličnostima, robotizaciji i svođenju čovjeka na jednu funkciju i dimenziju. Uzmimo na primjer, tekstualni odraz našeg duha u periodu od četiri godišnja doba (jedne godine). Taj odraz je sjedinjenje duhovnog lica i svega onoga sa čime smo dalazili u susret (staze, lica, predjeli). Da bi se nešto unutrašnje, koje ne mora biti jezički uvjetovano, izrazilo u interakciji sa objektivnim svijetom, ono mora postati hibrid vanjskog i unutrašnjeg, ali opet kroz vanjsko reguliranje unutrašnjih procesa. Snovi se najčešće ostvaruju u obliku slika, istinskih mentalnih slika. Mogu se u snovima pojaviti i zvukovi, ili riječi i razgovori, ali su to najčešće slike. U snovima doživljavamo prave male mentalne filmove, koji obično nisu logični, odnosno nisu regulirani društvenim konvencijama, na način na koji je to u umjetnosti pokretnih slika, odnosno filmu. Da bismo ispričali, u nekoj književnoj formi, naše snove, mi ih moramo jezički uokviriti u društveno prihvatljivu formu. U tom smislu jezik treba shvatati relativno, sa svim istinama na koje pretenduje. U te psihološke igre se upliće vještačka inteligencija. Tace McNamara u znanstvenom članku „Umjetna inteligencija i pojava ko-kreativizma u suvremenoj umjetnosti“ piše: „To su potvrdili istraživači koji su stvorili generativnu AI web aplikaciju za skiciranje s ciljem inspiriranja i osnaživanja ne-umjetnika da se izraze kroz umjetnost. Sustav nazvan Papirni snovi prepoznaje skice koje je korisnik nacrtao i surađuje s njima stvarajući personalizirane prijedloge za nove elemente i boje. Bernal i suradnici su primijetili da su odrasli sudionici izjavili da im je sustav Papirni snovi „omogućio stvaranje veza koje se ne bi prirodno dogodile“, čime je olakšan proces stvaranja umjetnosti za ljude koji se ne smatraju kreativnima. Na takve načine umjetna inteligencija čini umjetnost pristupačnijom i daje priliku ljudima da preuzmu ulogu umjetnika, bez obzira na njihovu vještinu obuke.“ Time se potiče inkluzivniji pristup u kreiranju umjetnosti. Na taj način umjetna inteligencija, navodi ova autorica, postaje inteligentni ko-autor, koji nas izvodi izvan okvira vlastite mašte, a čije partnerstvo rezultira trećim trans-ljudskim glasom, koji ne pripada ni čovjeku ni stroju, već je njihova sinergija.

Tradicionalno jezik se nametao kao medij za izražavanje činjenica. Sve forme narativa, posebno politički narativ, u stvari je jedna obmana jezika. A skupa sa njim idu i sve društvene pojavnosti jezika, od televizije i dnevne štampe, pa do reklamnih panoa na saobraćajnicama i tome slično. To je jedan regulirani društveni sustav, odražen u jeziku, koji se nastoji fiksirati kao zakon, koji se ne smije kršiti, a prava je istina da on može biti kreiran na jako mnogo drugih načina. U spomenutom članku „Umjetna inteligencija i pojava ko-kreativizma u suvremenoj umjetnosti“ je zapisano: „U području ko-kreativizma, razlika između onoga što je stvarno i onoga što je lažno nije samo zamagljena – ona je temeljno preispitana, dekonstruirana i ponovo sastavljena. U izjavama umjetnika bile su očite teme poput propitivanja istine i zamagljivanja granica između stvarnog i lažnog. Umjetnici su se također često pozivali na stvarnost, bilo da se radi o neizvjesnoj stvarnosti, alternativnoj stvarnosti, ponavljajućoj stvarnosti, stvarnosti snova, hiperstvarnosti, složenoj i slojevitoj stvarnosti, ili hiper-konsenzusnoj stvarnosti. I umjetnici su spominjali istinu i suprotstavljali lažno i izmišljeno. Svi su ovi koncepti grupirani skupa da tvore zajedničko propitivanje stvarnosti i fikcije, što umjetnici ko-kreativizma vide kao razlog da budu manje zaokupljeni očuvanjem jedinstvene verzije istine, a više uključeni u njeno osporavanje i redefiniranje.“

A kako bi sve ovo što je rečeno izgledalo na primjeru muzike?

Uzećemo kao primjer neki klasični ili jazz muzički album, koji nije opterećen trendovima (od kojih pati pop, rock žanr). U tom slučaju muzika pokušava biti odraz emocionalnim činjenicama našeg života. Emocije po svojoj prirodi nisu jezičke, i čak kad se izraze kroz jezik, one nisu podudarne izvornim emocionalnim oblicima, koji su se kao takvi pojavili u nama. Odraz jedne godine u muzici bi trebao da oblikuje taj pod-kožni emocionalni sloj, koji je uronjen u našu podsvijest. To je sloj od kojeg se samo reflektira objektivni svijet. Dakle, vanjski, jezički svijet tu zonu ne regulira. Taj vanjski svijet se vidi na način na koji vodena bića vide svijet iznad vode, ona ga vide, ali se on reflektuje i odbija od morsku površinu. Rekli smo da jezik zahvata tu granicu, ali najčešće u prilog objektivnom svijetu. Jezik tu granicu razgrađuje, kako bi preveo zone unutrašnjeg svijeta, u nešto što je društveno prihvatljivo. Baš kao što postoji zvuk priče, postoji tako i priča muzike. Mi možemo slušati šta muzika priča, a da zanemarimo jezik. U nama teče naracija, koju prepoznajemo, jer postoji ekvivalent između tonova i onoga što postoji u našim emocijama (u kojima je odraženo ono što doživljavamo). Umjetna inteligencija unosi u navedene procese vlastiti rukopis.

Tace McNamara piše: „S druge strane spektra, umjetna inteligencija može generirati umjetnička djela duboko ukorijenjena u svijetu fikcije, kao što su fantastični krajolici, slike iz snova ili nadrealni likovi, dodatno zbunjujući razliku između stvarnosti i fikcije. Vještačka inteligencija je sukreirala rad Lukea Nugenta, koji prikazuje slike supkulturnih skupina u stilu ulične fotografije, koje su neobično hiper-realne i distopične, ali u isto vrijeme nostalgične. Inspiraciju za scene prikazane u svojim djelima Nugent opisuje kao mješavinu sjećanja, mita i mašte…“ Ako ništa, ovo što je rečeno je jedan mali dokaz da svijet u svojoj suštini nije jednodimenzionalan, na što ga silom nastoji svesti objektivni svijet (posebno politički), i da su hibridne forme mnogo bolji odraz njegove stvarne prirode. U tom smislu je za današnje trendove u umjetnosti poželjna kombinacija više umjetnosti, ili najmanje dvije, kako bi potisnute istine mogle dobiti vidljivu formu. Ali je to i način da umjetnost ne pati od boljke serijske proizvodnje. Može biti da je to razlog zašto imamo osjećaj da je sve tekstove, koji se pojavljuju na portalima, napisao zapravo jedan čovjek. Spomenuta bezličnost se javlja upravo iz razloga što ti tekstovi ne zalaze u prostranstva duše, u koje je silom nagurana i sklonjena od oka naša bogom dana jedinstvenost i neponovljivost. Po svemu sudeći se pred nama razvija jedan proces kreiranja „lažnog“ virtuelnog svijeta koji će izgubiti vezu sa autentičnim iskustvom čovjeka. Tako je sada aktuelan program Chat GPT, koji kreira lažne informacije, a potom ih prezentira kao istinite. Mi vidimo da u javnom prostoru kruže ne-autentične informacije. TV voditelj čita vijesti, koje sam nije napisao. Veliki broj službenih informacija sve manje imaju činjenično i autentično uporište. U tom smislu je važno razgraničiti naše istinsko „Ja“ od onoga što je recidiv vanjskog utjecaja, a to nije nimalo jednostavno. Zaklinjemo se u demokraciju i slobodu izbora, a ta sloboda se sastoji u mogućnosti odabira „nametnutih“ pojava. Sam javni prostor je protočni bojler nametnutih informacija. U slučaju zloupotrebe tehnologije, to može kreirati orwellovski totalitarizam budućnosti, gdje ćemo živjeti lažne, sintetičke stvarnosti, a sam čovjek će nositi broj, kao sredstvo raspoznavanja, ne ime. Tace McNamara piše da i osobno sjećanje može biti prožeto netačnostima. Kreacije umjetne inteligencije često prikazuju realnosti koje se nisu desile. Sadržaji koje proizvodi umjetna inteligencija će biti pohranjeni, navodi autorica, u golemim prostranstvima online svijeta, i poslužit će kao podsjetnik na današnju epohu. Pohranjena memorija može biti deepfake ili lažne vijesti, koje odražavaju selektivnu i pogrešnu prirodu ljudskog sjećanja. Bitan je pojam granice, koji oscilira između prirodne i vještačke memorije i igre prožimanja među njima.

Bilo kako bilo, granica između onoga što jesmo, i onoga što je vanjski utjecaj, postoji – i to nije problem od juče. Postavlja se pitanje da li je potrebno usvajati tradiciju, i ukoliko je usvojimo, da li je moguće izbjeći robovanje tradiciji. Iskusni muzičari savjetuju da je potrebno usvojiti standarde, a pisci da je potrebno upoznati literarnu tradiciju. Mnogi to i učine, i potom postaju taoci citata, referenci… Profesor književnosti je prenosnik tradicije književnosti, a on sam je sveden na nulu. Kroz njega progovara Homer, Dante, Šekspir. Pravi pisac piše o klasicima, kao da piše o sebi. Poznavanje tradicije može biti korisno, ako znamo granicu vlastitog bića, i ako se držimo principa – tuđe mišljenje usvojiti, pa ga odbaciti. Tako je problem s tradicijom postojao nekada. Danas, kada u Chat GPT ukucamo riječ Mozart, program nam izbaci jedan smisleni članak, koji izgleda kao istina, a u stvari je sazdan od neistinitih informacija. Mladi ljudi već po tom modelu usvajaju znanje. Polje u kojem se oblikuje naše autentično „Ja“, u današnjem jednodimenzionalnom svijetu, zapravo je izgurano izvan radijusa kolanja društvenih činjenica, što je zabrinjavajuće. Potisnuto je u granične zone sa nesvjesnom sudbinom. To su mjesta iz kojih bujaju snovi i duboka podsvijest. Ta polja ličnosti su pod stalnim pritiskom, prije svega „nametanjem“ putem jezika, i stalno su izložena redizajniranjima, ukoliko se pojave kao „vidljive“ za radare modernih „policajaca duha“. Ukoliko se ljudi svode na broj cipela, koje su proizvedene u tvornici, onda stvarni život ne vode ljudi koji „hode u cipelama“ nego cipele same od sebe kruže kroz, metaforički kazano, bespuća povijesti. Navikli smo se da ulazimo u unaprijed utvrđene kalupe, čak i da nismo svjesni da razmišljamo „tuđim“ mislima, i bez da ikada u punom smislu razgrnemo pepeo i raspirimo žar autentičnog bića. Umjetnost, ma koliko bila slabašna, još se bori da očuva te donkihotovske pozicije, koje su ugrožene, u današnjem vremenu terora tehnologije, mnogo više nego u vrijeme Servantesa.

Potrebno je tragati za vlastitim zvukom, no pitanje je kako? Da li ćemo stići do željenog cilja ako stalno „trčimo“ za onim što je neko drugi kreirao, ako stalno „uvježbavamo“ neke klasike, jer je to recept za uspjeh. Tako nas uče. U svemu tome zaboravljamo da postoje putevi koji vode prema našem vlastitom zvuku, izrazu i slično. To ide toliko daleko da postajemo ubijeđeni da je „usvojeno“ znanje, zapravo naše, koje smo sami stvorili, kao autentični odraz našeg bića. To je put prema fabriciranju životnih fenomena. Kada je u pitanju psihologija čovjeka, u njoj najmanje ima logike. Bez obzira što društvene norme žele iskorijeniti sve što je anti-logično u odnosu na uspostavljena pravila. Veliki dio planete još uvijek živi izvan velikih „jezika“, koji tvore civilizaciju. Režim tokom Corona virusa se zasnivao na potiskivanju najvećeg broja životnih pojavnosti u sferu privatnog, dakle u polje u kojem još uvijek egzistira potisnuto Nesvjesno. U svakom smislu su te okolnosti doprinijele de-personalizaciji u modernom smislu te riječi. Postavlja se pitanje da li je jezik adekvatan medij, u kojem će do izraza doći naše autentično biće. Pogotovo ako se svaki tekstualni dokument ugradi u virtuelni prostor portala i društvenih mreža. Nosilac tog članka je kompjuterski broj, koji ne razlikuje istinit iskaz od lažnog. Muzika koja nam se prezentira je „naučena“ muzika, koja nije rezultat traganja za autentičnim izrazom i zvukom. Potrebno je da prati trendove, da kreira raspoloženje uz čašicu alkohola, i štimung u vremenu odmora nakon rada. Emocije u toj muzici se plasiraju na jako sličan način, što je isto tako proizvod de-personalizacije umjetnika raznim nametanjima putem tehnologije; čak toliko da on vjeruje da su njegove sintetičke emocije uronjene u elektronski zvuk zapravo njegove autentične emocije. Ponovo vidimo jako veliki broj kalupa, u koje ulazi najveći broj suvremenih umjetnika. Možda se to ne bi dogodilo da svaki ton pokušava pronaći ekvivalent u nekoj potisnutoj činjenici života, koju bi onda jezik trebao izvesti iz tog skrivenog svijeta i učiniti ga razumljivim i pristupačnim za tuđe uho. To uključuje interakcije sa ciklusima u prirodi, sa vodom i svjetlošću, sa mentalnim impulsima snova. Sve ono što se ignorira i sklanja od očiju može biti polje za pronalaženje ne-cenzuriranog izraza, koji nije talac nametnutih trendova. Međutim, to nije moguće jer je čovjek u današnjem vremenu dehumaniziran i usmjeren ka robotizaciji, kao formi ropstva. Onda i umjetnost mora biti de-personalizirana. Neophodno je da ima digitalni priključak, kako bi bila vidljiva, a pogotovo mora biti na nekoj pokretnoj traci u tvornici serijskih proizvoda. Ako se ne pojavi na Tik-Toku onda i ne postoji. Pisanje modernih teoretičara o toj umjetnosti je kao google reciklaža. To su sve dokazi da umjetnost u nekadašnjem smislu riječi polako nestaje, a da čovjek postaje hibrid organskog bića i mašine, na čije emocije je priključen neki implantat. Psihologija čovjeka će biti uništavana, jer podupire individualnost, koja u jednodimenzinalnom svijetu postaje nepotreban balast. Priča o tradicionalnim vrijednostima literature i drugih umjetnosti je kao ponavljanje starog gramofona, na kojeg smo se bili navikli, ali koji je izbačen „iz stroja“ i metaforički kazano u sinovima nove Atlantide odzvanja još samo kao eho jednog davno potonulog Svijeta.

.