…Plavokosi Klaus je držao u ruci neke slatkiše i s uživanjem žvakao svaki zalogaj. Nekoliko puta je ponudio djevojku, a potom vrtio glavom leđima naslonjen na klupu. Šutnja. Podigao je lice prema blijedom proljetnom suncu. Djevojkom je Klaus-Dieter posebno fasciniran. Jedna lijepa djevojka, ljupko ohrabrujuće lice, ispod zakrivljenog crnog šešira visile su niti plave kose sve dolje do struka. Zgužvan Jeans, jedna jakna nedefinirane boje. Ponovo baci pogled na njene čuperke plave kose. Oni su slobodni, mislio je Klaus-Dieter, jednom bi želio znati, kako je to: biti slobodan. Slobodan od familije, od veza, slobodan jednostavno od svega. On zna da to ne može uvijek trajati. Ali sada, kada je napokon odrastao, sada je prava prilika, posljednja prilika, da potraži slobodu. Prošle sedmice je napunio osamnaest, njemu od sada niko ne može ništa naređivati.

“Šta smo mi zapravo?“ bunio se njegov prijatelj. „Robovi jednog trulog društvenog sistema. Robovi, ništa drugo nego robovi. Matura, studij, poziv – i tako čitavog života. Ja to ne želim. Ja ne. To nije život za mene. Ta budalasta snaga ograničavanja. Meni ne treba matura.“

„Ti je nećeš ni imati“, rekao je Klaus-Dieter stručno. „Zato što neću. Serem se na to.“ Da li su oni bili u Indiji? U Pakistanu? Ili su možda na putu prema tamo? Čovjek ih je morao pitati da li se to može spojiti. Dvije, tri godine velike slobode. I onda? Smiješno – kada je čovjek uistinu slobodan, on ne misli na sutra. „Tako, kad onda idemo?“ „Sutra“, rekao je Klaus-Dieter ubjeđeno. „Ja ću roditeljima već danas reći.“

On se odlučio, danas za ručkom da kaže. Nakon ručka, jer im ne želi pokvariti apetit. Za stolom je on mislio: Uskoro će ovdje sami sjediti. Da li će to njima biti komično. I za mene neće više biti podnevnog jela. Jedna kobasica manje. Noći su još hladne, ja trebam jednu vreću za spavanje. Drugo ne trebam ništa. Bit će zaista kiselo. A vi? On ih je pažljivo posmatrao. Njegov otac, dobričina, kosa na ramenima sijeda, lice još zategnuto, on je kao i uvijek jeo žurno, njegov pogled je odsutan, on samo misli na klijente, koji su trebali doći popodne. Njemu neću mnogo nedostajati kada odem, pomisli Klaus. Mi tako malo imamo jedno drugom da kažemo.

Ali majka, oklijevanje je imao samo zbog nje. Nije volio kada je ona tužna. Nekako je on volio svoju majku. Ona je tako lijepa, ima jednu usku, djevojačku figuru, ona je uvijek šik odjevena, njena plava kosa je njegovana i svjetlucava, koliko često ide frizeru? Osim toga je ona kuhala tako dobro. Jelo je i danas mirisalo izvanredno. Za dodatak je bilo konzerviranih malina iz leda. Klaus-Dieter i njegova sestra Claudia su dobili po jednu veliku porciju. Otac je uzeo samo tri kašičice malina: prvo zbog figure, drugo on je čeznuo za cigaretom. Kako će reagirati njegova sestra? Na svoju sestru Klaus-Dieter nije trošio misli. Njoj bi to bilo svejedno, da li je on tu ili nije. Ona je dvije godine starija od njega, već se nalazi pred maturom, tačnije govoreći već ju je imala u džepu. Ona je uvijek bila vrijedna učenica. Imala je već jednog prijatelja. Uskoro je njegov otac ustao, uzeo je novine, ručak, mrmljao je i u susjednoj sobi i opružio se na sofi, zapalio jednu cigaretu, i uskoro mu je njegova žena donijela šolju kafe. Tako je uvijek i svakoga dana, otkako je svijet nastao. I tako će i dalje ostati. Klaus-Dieter se nakašljao. „Moram vam nešto reći“, iznio je on, upravo kada je njegov otac htio ustati. „Da? Šta je novo?“ On je potisnuo jedan uzdah. Teškoće u školi sigurno. To je često sa omladinom. Klaus-Dieter nije nikoga vidio, fiksirao je jednu tačku na zidu. Tamo je visio limeni tanjir. „Ja idem odavdje.“ Limeni tanjir je još visio, kao da se ništa posebno nije dogodilo. „Aha, tako“, rekao je njegov otac. „Pa gdje onda?“ „Nigdje. Odavdje.“ „Hoćeš li još malo leda?“ pitala je njegova majka. „Hvala, ne“, odgovorio je Klaus-Dieter, što ga je koštalo napora. Ali on je u budućnosti trebao živjeti bez deserta. Led i maline su završile kod Claudije. „Želiš li ti jedan izlet napraviti“, pitala je njegova majka. Ona je to pitala kako uvijek pita, s puno ljubavi i bezbrižno, što je njemu začepilo usta.

„Ti si me pogrešno razumjela“, rekao je on ukočeno. „Ja idem i više se ne vraćam.“

„Oh!“, reče majka u šoku gledajući ga otvorenih očiju. „Zanimljivo!“ izjavio je njegov otac i ponovo položio novine. „Smijemo li pitati…?“ „Nešto tačnije ja još ne mogu reći“, objasnio je Klaus-Dieter odmjereno. „Samo imam namjeru da odem, i da vodim jedan slobodan život.“ „On želi postati Art Gammler, oče. Jedna živopisna karijera njemu baš odgovara.“ Claudija se glasno smijala. Klaus-Dieter je nije ni pogledao. On je gledao svoga oca, hladnu odlučnost u pogledu, kako je on misio. „Hipik?“ pitao je njegov otac. „Ima li još nešto?“ „Ja nisam to rekao“, nastavio je Klaus-Dieter. „To je nekada bila vrlo rasprostranjena moda“, prisjetio se njegov otac. „Tako neka vrsta ptica selica. Također ništa novo, uvijek postoji nešto lijepo.“ „Uh“, rekla je Klaus-Dieteru njegovana majka, „oni su neoprani i smrde. Ti se tako rado kupaš, Klaus-Dieter. To će tebi baš nedostajati.“ „Čovjek može živjeti bez kupaonice.“ „Sigurno“, rekao je njegov otac. „Čitav narod živi bez kupaonice. To je samo stvar navike. Čovjek higijenu ne treba precijeniti. Previše higijene izaziva bolesti. Ja sam nedavno pročitao, da je malo govneta mnogo zdravije, to nekako stvara imunitet, nije tako gadljivo, i osim toga…“ Kada je Klaus-Dieter primijetio, da je njegov otac ovom temom ograničen i da želi o tome održati predavanje, i da je on izvukao cigarete iz džepa, prekinuo ga je razdražljivo. „Držim da je neizdrživo, vama o tome govoriti.“ „Šta? Da se ti više ne želiš kupati?“ „Ne, oče, nego da on želi otići u veliki široki svijet; tako sa bradom i masnom kosom i vrećom za spavanje na ramenu. U najmanju ruku do Pakistana. Ili na krov svijeta. Sigurno ima strah, da ostane ovdje sjediti, on želi ići naprijed.“ Claudija se smijala polumrtva. Klaus-Dieter je buljio u svoju sestru ljutito. „Ja neću ostati ovdje da sjedim, o tome ne može biti govora. Ali sa školom prekidam. Ja napokon želim živjeti.“ „Ah, tako“, rekao je njegov otac. „Sa školom ti prekidaš. Pogledaj! Ti tako ne želiš obaviti maturu?“ „Meni ne treba matura.“ „Ah ja, sigurno, čemu to! To danas ne znači mnogo. Obrazovanje može biti opterećenje. Osim toga, ti ne želiš biti obrazovan. Ove današnje škole – nad njima čovjek može samo plakati. Kada na to mislim, šta smo naučili. Šta još danas znamo, jer naša škola još ima dobrih stvari. U mojem vremenu je to bilo tako…“ Ponovo je prijetilo njegovo dugo predavanje. „Tako, vi sada znate sigurno“, prekinuo je Klaus-Dieter njegovog oca. „Znamo“, glasio je kratki odgovor. „Kada imaš namjeru da odeš?“ „Sutra.“ „Klauschen“, rekla je majka, „ja sam te sljedeće sedmice najavila kod zubara. Ti sigurno ne možeš ići sa otvorenim zubom. To je bilo zaista teško, dobiti jedan termin.“ „To je zapravo jedno interesantno pitanje“, mislio je gazda kuće pažljivo. „Zar hipici nemaju nikada zubobolju.“ „Bože, siromašna djeca“, rekla je majka sažaljivo. „To zaista nije ispravno. Svako može dobiti zubobolju. Možda postoji tako neki putujući zubar. Jedan koji ne želi novac.“ „To mi još moraš pokazati, zubara koji ne želi novac“, rekao je njen muž. „Tako, Klaus-Dieter, ja ću tebi savjetovati, da svoj put odgodiš. Idi prvo kod zubara.“ „Bože, vi ne razumijete nikako, o čemu se ovdje radi“, uzviknuo je Klaus-Dieter, i sada je ozbiljno bio ljut. „Ja idem odavdje, zauvijek. Ja želim biti slobodan. Zar to ne razumijete. Ja želim slobodu.“ Za stolom je nastupila tišina. Svi su mirno gledali prema Klaus-Dieteru, njegov muški stav. „Tako“, rekao je njegov otac polako. „Ja te potpuno razumijem. Sloboda je jedna izvanredna stvar. Teoretski. U praksi je to jedna vrlo teška stvar. Znaš li ti, da se u stvarnosti ljudi ne boje ničega više nego slobode?“ „Da, jer su svi naviknuti na prisile, na prisilu dostignuća, na prisilu konzumiranja, na seksualnu prisilu…“ Budalasto se smijala njegova majka ovdje, i vrlo se zabavljala. Otac se naslonio nazad na stolicu, uzeo je cigaretu i gledao zamišljeno u ništa. „Sloboda… vječiti san ljudskog roda. Neispunjeni san. Samo vrlo zreli, vrlo mudri ljudi mogu da je podnesu. Možeš li je uopće podnijeti. Jer sloboda je samoća. Sloboda je nedostatak veza. Slab čovjek se slomije. On pobjegne u alkohol, u drogu. Ili, kao što je danas moderno, u neku sektu. Čovjek doživljava sve, u našim danima kao i prošlim vremenima.“ „Klauschen“, pitala je majka užasnuto. „Ti ne želiš otići u neku ludu sektu?“ „Pogrešno“, rekao je Klauschen, još uvijek ljut. „O tome ne može biti ni govora.“ „Ali ti ne možeš sasvim sam…“ „Tako“, vrisnuo je on. I na prestrašeni pogled njegove majke. „Izvinjavam se.“ On nikada nije uzvikivao na nju. Ona se smijala njemu. „Ali zubaru ideš najprije u svakom slučaju, to mi obećavaš, zar ne?“ „Lisa“, rekao je njen čovjek, „prestani više sa zubarom. Ovdje se radi o važnim i odlučujućim stvarima. Kada Klaus-Dieter dovoljno odraste, da svoj život uzme u ruke, on će također znati, kada i da li treba ići kod zubara. On je donio, kako si ti čula, jednu odluku. To čovjek mora razumjeti. I poštovati.“ U tome trenutku je mrzio Klaus-Dieter svoga oca. On se ponašao nemoguće. Umjesto da bude ljut, umjesto da se uzbudi, umjesto da njemu zabrani – smije li jedan čovjek zapravo biti tako beskrupulozan? „Tako, sada je sve jasno“, viknuo je on divlje, „ja neću raditi maturu, ja neću studirati, ja nikako neću jedan glupi poziv imati, i kod prokletog zubara ja također ne idem. Želim biti slobodan čovjek i raditi i činiti ono što želim. Jednom za svagda.“ „Odlično!“ rekao je njegov otac, i njegov je pogled visio sneno na plafonu. „Kako samo tebi zavidim! Kakav samo život! Biti slobodan. Raditi, ono što čovjek želi. Nemati poziv. Nemati klijente. Ne plaćati porez.“ „Niti kirije, niti osiguranja, niti kamate za hipoteke, niti račune za ljekara, uopće nikako račune“, nastavila je Claudija podrugljivo dalje, „kakav sladak život! Zar se tebi ne dopada, oče.“ „Još kako. O tome sam sav svoj život sanjao. Zar to ne bi mogao i ja napraviti?“ „Ti si previše star“, uzviknuo je Klaus-Dieter ljutito. „Kako previše star? Zašto bi bilo samo pravo mladog čovjeka da bude slobodan? Uvijek ima skitnica. Clochard se nazivaju u Francuskoj. Oni su rijetko mladi. Mnogo su stariji od mene. Osim toga ja nisam previše star.“ „Ne, moje blago“, rekla je njegova žena i smijala se puna ljubavi, „ti bi bio tako predivno oslobođen ispod mosta.“ „Ti nemaš ništa protiv, Lisa?“ „Baš ništa.“ „Ja ne bih sebe smjestio ispod mosta na Seni“, objasnio je njima domaćin sa ubjeđenjem, „ja bih za sebe našao jedan lijep mirni krajolik, na jedonoj rijeci ili na nekom jezeru, i onda bih čitav dan pecao. Na taj način bih mogao obezbjediti barem hranu za sebe.“ „Za pecanje trebaš jednu dozvolu za pecanje“, rekla je njegova kćerka stručno. „Ti kao advokat trebaš to znati.“ „Ne mora biti ovdje u prirodi. Nisu posvuda tako sitničavi. Mislim na Irsku ili Škotsku. Ili Kanadu, to bi bila zemlja po mome ukusu. Tamo ima dovoljno prostora, tamo čovjek može pecati, koliko želi. Umeđuvremenu bih radio na nekoj farmi, to bi meni pravilo veliko zadovoljstvo.“ „I ti se ne bi ponovo vraćao, dragi?“ pitala je njegova žena. „Ne, Lisa, ne bih se vraćao. Sloboda se ne može konzumirati u savjetima. Onda to ona i nije. Ja bih tamo ostao. Ti moraš držati najam, kako bi vraćala kamate za hipoteku. Ti možeš kuću prodati, to je meni svejedno. Ti možeš raditi, šta želiš.“ „A od čega živjeti?“ pitala je Claudija. „Od čega želite. Vi ste slobodni od konzumerističke prisile, ja sam oslobođen od prisile na dostignuće, onda smo mi blizu jednog velikog komada slobode. Klaus-Dieter nije problem, on više nije tu. On će se brinuti sam za sebe, što meni život umnogome olakšava. I ti, moje dijete, ti si gotovo sa školom završila, ti ćeš studirati: kao što sam rekao, iznajmiti ili prodati, vi morate vidjeti kako ste tamo stigli, Lisa i ti.“ „Oh to me tako pogađa“, rekla je njegova žena prijateljski, „neka te to ne brine. Ja ovdje također ne ostajem.“ Klaus-Dieter je gledao u svoju majku bez riječi. „Ti? Gdje ti želiš ići?“ Lisa se smijala. Ona je malo pocrvenila, što joj je dobro stajalo. „U Italiju“, rekla je ona. „U Italiju?“ odjeknulo je u familji. Njeno otvaranje je izazvalo mnogo veće čuđenje nego najava bijega iz familije Klaus-Dietera. „Da“, ponovila je Lisa sa lijepim smijehom. „U Italiju. Tačnije govoreći u Ischiju. Tamo bih vrlo rado htjela.“ Ischia?“ pitao je njen muž. „Zašto baš u Ischiju? Imaš li Reumu?“ Lisa se smijala. Ona mu je bacila jedan hladan pogled. „Ja nemam reumu. Sjećaš li se Marija? „Mario? Kakav Mario?“ „Ribar. Ti si par puta išao sa njim u ribolov. I ja sam ostala još četrnaest dana, nakon što si ti sa djecom otišao kući. Znaš li za to još?“ „Da. I?“ „Mario me je volio“, objasnila je Lisa sa velikom prirodnošću. „On je htio da naredno ljeto provedem sa njim, da kod njega ostanem.“ „Ah, to je…“ „Ja ga također volim. Ja želim poći za njega.“ „Želiš li reći, da ti… da ti… aj, da ti sa tim Mariom…“ „Da, dragi“, rekla je Lisa i gledala netremice u oči svoga muža. „Da, to želim reći.“ „Ah, pa to ne može biti istina“, uzbunila se Claudija. „Tvrdiš li, da si ti spavala sa tim Mariom?“ „Imaš li nešto protiv?“ Lica je počastila svoju kćerku sa hladnim pogledom. „Nisam znala da se to tebe tiče.“ „Ti se trebaš stidjeti! U tvojim godinama! To ne može biti moguće.“ Lisa se uspravila i gledala je kćerku ljutito. „Moja dob! Šta je sa mojom dobi? Ja sam dovoljno mlada, da se u mene može čovjek zaljubiti. Imam četrdeset i jednu godinu, kao što znaš. I ko ne zna, ne bi mi dao više od trideset i šest. Ili?“ Ona je gledala u članove familije strogo, jednog nakon drugog. Claudija je ispustila jedan sarkastičan smijeh kroz nos, kada je njen otac rekao pun ljubavi: „To je istina. Trideset i šest najmanje. Tvoja majka je jedna vrlo atraktivna mladolika žena, Claudija, to i sama vidiš.“ „Ali ona ima četrdeset i jednu godinu“, insistirala je Claudija. „Ti si jedna filistarka, Claudija“, rekla je Lisa snishodljivo, „mladi ljudi su danas takvi buržuji koji ne rizikuju. U svakom slučaju ću naći ljubavnika, koliko hoću. Ne samo u Italiji.“ „Ja sam na ljeto saznala kako je to budalasto. Da ti uvijek u bikiniju trčiš. Da se čak i ne sramiš, to sam saznala.“ „Zašto bi se trebala sramiti, Claudija?“ rekao je otac. „Sa takvom figurom. Lisa ima jednu bajkovitu figuru.“ „Svakako.“ Lisa je gledala svoju kćerku sa sijevajućim očima. „Prvo sačekaj, šta će biti sa tvoje figure, kada ti biblijsku starost od četrdeset i jednu godinu dosegneš. Nakon dvoje djece. Moje butine su danas manje zategnute nego tvoje, moje drago dijete. Ti si oduvijek malo zdepasta. Na sreću moda sa mini suknjama ne dolazi više. To bi za tebe bilo vrlo nepovoljno.“ „Ja znam, da ti mene ne možeš sažaljevati“, rekla je Claudija otrovno. „Klaus-Dieter je uvijek bio tvoj mezimac. Ali idi samo, idi tvome bljuzgavom Italijanu. Ti ćeš još vidjeti kako će te brzo on ostaviti.“ „Da, mi ćemo vidjeti. Ja ga ne trebam zauvijek. Neko vrijeme ću ga zadržati. On je jedan lijep mladić. I vrlo vatren. Oh, kakav samo temperament!“ Lisa se tresla još malo kada bi pomislila na Maria. Čovjek je imao osjećaj, da joj je neka jeza išla preko leđa. Familija ju je posmatrala fascinirano. „U svakom slučaju“, dodala je Lisa, „on nije takva flegmatična naivčina kao tvoj prijatelj Egon.“ „Ostavi Egona izvan igre!“ „Molim, molim, svako po svome ukusu. Nekog kao što je Egon u svakom slučaju ne bih uzela ni sa pedeset i jednom.“ „Nemojte se svađati“, rekao je gazda i položio ruku na ruku svoje žene, a drugu na svoju kćerku. „Samo malo mirnije. Mi ovdje stojimo pred velikom odlukom. Klaus-Dieter je dao nama hrane za misli, za što mu trebamo biti zahvalni. Samo stvar trebamo stručno posmatrati. Klaus-Dieter ide odavdje, on živi svoj život, on ne treba novac, uopće nikako. Mi njega možemo zaboraviti. Najviše da on još brzo ode kod zubara. Ti, Lisa ideš kod svog Maria. Na tvom mjestu bih nešto novca ponio. Temperament, ovdje, temperament tamo, to je jedan neobičan život, ko zna, koliko će se tebi sviđati. Ja, kao što sam rekao, dokopaću se Kanade, to će meni odgovarati, vjerujem. Ja također ću uzeti nešto novca sa sobom. Nikad se ne zna. Zato sam ga i zaradio. Mi ćemo prodati kuću i podijeliti novac. Šta će sa tobom biti, Claudija?“ „Mene također možete zaboraviti. Na tako smiješnu familiju ja ne polažem ni najmanje vrijednosti. Studirat ću u svakom slučaju.“ „Ti to možeš. Ti ćeš dobiti svoj dio od prodaje kuće, to će ti doteći.“ „Ja ću sebi uzeti jedan apartman i onda se udati.“ „Egon?“ pitala je Lisa oštro. „Baš on.“ „Najljepše želje od srca. Kako je dobro da na tom vjenčanju neću morati uzeti učešća.“ „Ja ne polažem nikakvu vrijednost, da doživim tvoje vjenčanje sa tim slipavim Italijanom.“ „Ja se neću vjenčati za njega. Tu se radi o ljubavi. Ne o braku. Ja želim biti voljena, a ne udati se. To je jedna velika razlika.“ Muž je kašljao, činilo se da je bolestan. „Nisam znao, da si tako nezadovoljna“, rekao je on sa šapatom. „Ali ne, dragi, o tome ne može biti govora. Jedan brak je na kraju nešto sasvim drugo, što svako zna. Biti zaljubljen je nešto mnogo ljepše.“ Ona se smijala njemu, vrlo ljubazno. On je gledao pomalo iritiran. „Dobro, onda da se vratimo na stvar“, nastavio je on dalje. „Mi ćemo što je prije moguće pokušati, da nađemo kupca za kuću. I onda se o svim stvarima moramo…“ Na tom mjestu je povukao Klaus-Dieter sa bukom svoju stolicu i istrčao iz sobe. On ih je htio ubiti, sve troje. To je ipak njegova familija. Bilo je najteže sa majkom. Da li je ona zaista imala vezu sa Italijanom? To je nezamislivo. On se dobro mogao sjetiti Maria, jedan lijepi momak crne kose sa svjetlucavim bijelim zubima. On se uvijek smijao, ponekad je i pjevao. Tako jedan pravi klišeizirani Italijan. Da li je moguće, da ona padne na takvo nešto? Kada je on o tome razmišljao, još nešto mu je došlo: on ju je uvijek tako komično vidio i nekao ju je nespretno popeo na čamac, držao ju je za ruku i gledao u oči, baš izbliza. I ona je njega gledala. Bilo je to potpuno komično. On je to vidio, ali istovremeno i nije vidio. Ali sada baš to vidi, kao da je na nekom filmu. Njegov otac je izgledao totalno ravnodušan, on je takav bio prema cijeloj famiji, od danas do sutra. Kuću prodati, smiješno. Tako veliki teret hipoteke nije bio. U deset godina bi se sve platilo. I uopšte! To je jedna šteta. Njegovi roditelji! To jednostavno nije bilo za povjerovat. On je trčao kao slijep ulicama i na kraju je završio na postrojenju preko puta škole. Niko nije bio tu, klupa i trava su bili prazni. On je sjeo na klupu, zabio je laktove u gornje butine i oborio glavu u ruke. On bi najradije zavijao. Njegov otac, njegova majka – kakva samo propast! On to tako u njima vidi – oni su bili radosni, svojim putem ići i nikada se više ne vidjeti. Oni se nisu voljeli. Oni njega nisu voljeli. Sve je laž. Uvijek je laž preostajala. Čitav porodični život, ništa nego jedna opterećujuća navika. Claudija? Uvijek bilo tako. Jedna štreberka. I taj Egon je jedan odvratan momak, on ne može patiti. Jedna ohola osoba. „Tako?“, neko se pojavio iza njega. Njegov prijatelj. „Kako ide? Jesi li im rekao? Idemo li sutra?“ „Ostavi me na miru, ti glupi psu.“ Klaus-Dieter je ustao. „Šta je bilo? Je li bio smrad?“ „Suprotno. To je ono što je najstrašnije.“ „Ne razumijem.“ „Zar nikada ne možeš razumjeti.“ „Idemo li, ili ne idemo?“ „Ja ne idem. Ja ovdje moram ostati.“ „Samo si uplašen.“ „Gluposti!“ Klaus-Dieter je gledao drugoga kratko. „Ja ne mogu na put. Ja sam ovdje potreban. Neko mora sve to održati, razumiješ li?“ „Ne, ne razumijem.“ „Ja kažem da, da si ti glup.“ On se okrenuo, stavio je ruke u džepove i otišao putem. Putem prema kući. On je u zadnje vrijeme uvijek mislio, on ih ne voli, i on ih ne treba, i da bi on baš dobro bez njih mogao živjeti. On to sada ne zna tačno, da li ih voli, da li ih treba. Ali oni su trebali njega. Oni su njega zaista trebali. On je jedini, činilo mu se, koji svojoj trošnoj familiji još može dati neko uporište.

.