– Opet po sitnice za uzgajivačnicu! – viknuo je Jan kao da se kod njega moglo opskrbjeti čim drugim osim opremom za uzgoj ptica, cvijeća, leptira i drugih sitnih bića. Ipak, moglo se – bilo je tu pameti napretek, povijesti, knjiga i čvrstih uvjerenja upletenih u čvornata i glatka debla, u klorofilne žile, ali Li je dolazila samo po kutije za perje otkako je osjetila blaženstvo mitarenja i slast pjeva i lepetanja raznobojnih kolibrija. Zanemarila je leptire. Narudžbe su se gomilale no mislila je kako će već biti i vremena i novca za sve ostalo kad njen krovni vrt bude ispunjen do granice taman je – za ptičju slobodu, za njen mir, za njegov spokoj.

– Kutije, nego kako, molim! Koliko god ima, a da mogu ponijeti.

Stajao je na posljednjoj stepenici visokih ljestava, gore, pod staklenim svodom, premještajući goleme terarije na policu niže. Izvijao se kao mobil nad krhkom metalnom skulpturom. Mislila je kako bi mu krila jako dobro došla.

– A da pripaziš malo, opasno balansiraš.

Odjednom joj se učini i kiseo i ljut. Njegove usne, umjesto da se bave nečim pametnijim, ostanu tako tanke priljubljujući se jedna uz drugu kao da ih ni nema. Lice prepušteno svjetlu, pogled zvan odsutnost. Učinilo joj se da njegova glava viče: Za tebe više nema ni ptica, ni perja, mitarenja, cvrkutanja. Odustajem, ja odustajem… Tu sve zamre jer nije važno što je učinila već što je on mislio da je učinila ili se njoj učinilo da je učinila, a to ne može razabrati iz tišine. Ona u tu šutnju ugrađuje stare prijekore, tuđi muk, udarce, obmane. Plaši se da će progutati pramenje crne magle koje se odjednom dovuklo odnekud iz prostora za koji je mislila da je nestao tamo onkraj njene smjelosti da sve promijeni nabolje, na sunce, na nepregledne žute vrištine. Vjeruje mu, dugo već vodi taj golemi kavez pomno kreiran po uzoru na bečki paviljon kišne šume. Pravila su očito striktna, ali on ih još nikome nije rekao. Osjeti se nepoželjnom, sažme se u kuglu veličine naranče i hitro klizne do vrata, poskoči preskačući prag, uteče u rijeku ulice i tek u svojoj dnevnoj sobi vrati prvotni oblik svalivši se teško u široki naslonjač. Kutije za pohranu zasad neće biti problem, bile su samo izgovor.

Iznad Velike galerije evolucije u pariškom prirodoslovnom muzeju, Muséum national d’Histoire naturelle, Li se dvadeset godina ranije susrela s osvijetljenim panoom ispunjenim bijelim leptirima. Bili su mrtvi, razumije se, kao i sve druge vrste u ovom prostoru osim posjetitelja – studenata i turista. Sigurno vrlo pažljivo poredani na velurnu podlogu gledali su je ljubazno, kladila bi se da su se smiješili. Nikada nisam obratila pažnju na srdačna lica vaših rođaka. Valjda vam je jasno da svi uvijek zapazimo samo zavodljiva krila. To ste htjeli, zar ne? Pomislila je da bi nekako trebalo nadoknaditi smrt ovih bića. Vrativši se kući sjetila se Janova paviljona, natovarila naručeno i upustila se u uzgoj. Bilo je lako i unosno – leptire su puštali mladenci kao zalog sreći nakon izlaska iz vijećnice. Svaka ih je svadba trebala barem stotinu, a one razmetljivije i tisuću. Bilo je dobro. Bio je mir.

Trebalo je zauzeti stav. Vratiti se. Zaboraviti zgodu kojom je sve započelo, utvarati da su samo stari suradnici, evo već dva desetljeća iako se znaju barem tisućljeće u prolazu, mahanju, osmijehu, u dobar dan i kuda žuriš, ti neprestano juriš. Sve bi se skladno i bez ikakvih očekivanja nastavilo da iz Janova preduga rukava, tjedan ili dva ili pedeset prije zaprepašćujućeg balansiranja na ljestvama, nije iskliznuo dlan i mirno se oslonio na njenu nadlanicu. Nisu pogledali jedno drugo. Stajali su tako nedugih ili predugih sedam ili osam sekundi ili dvadeset i pet minuta pred prizorom koji je za oboje bio ondje. Ona nije znala proizvodi li često takva čudesa i je li to tek dokoličarenje jednog pustopašnog cirkusanta ili neka vrlo ozbiljna stvar. Ima ljudi koji kreiraju trenutke koji su sebi samima svrha, njihovi su životi trajno uzbuđenje, ovisnici su o malim vrhuncima, a kako oni ne dolaze prirodno u željenim intervalima, skloni su ih sami stvarati. Li o tome nije mislila, shvatila ga je sasvim ozbiljno jer da nije, čara ne bi ni bilo. Ni najstroži suci ne bi joj to mogli zamjeriti osobito zato što ju je povukavši ruku, manirom plišanog netopira u prolazu, dotaknuo po lijevom ramenu i pritom istresao sićušno jajašce koje je, zaklela bi se, na malenim skijama, prije u slalomu nego u spustu, stiglo do zanoktice na domalom prstu njene šake – ponovimo – upravo oslobođene onog nježnog pritiska na pultu koji ih je dijelio.

Zna li itko što sve stanuje u dodiru i je li to što davatelj daje isto ono što primatelj primi?

Morala je otići. Treskalo je uokolo, voda se cijedila na rubove kolnika i otjecala vezući višestruke pletenice, sjajnim je pleterom rubila pločnik, a u njenom je pleksusu pjevao roj kolibrija kojem su se pridruživali novi i novi izvaljujući se iz sedefastih jajašaca pristiglih s onih nježnih nabora uz nokte koji su pet minuta ili sekundu ili deset godina prije bili prekriveni Janovim dlanom. Pred odlazak je vidjela njegovu nježnu zbunjenost, zapamtila pogled ushita koji je uslijedio. Posegnula je za pramenom njegove kose i nekoliko ga puta prevrnula među prstima, bilo joj je teško ispustiti ga.

A onda je počelo to s perjem. Prvi je put štucnula iste večeri pripremajući kupku koja je trebala otplaviti barem dio senzacija. Kilogram morske soli, visoka temperatura vode, miris cedra. Na plavkastoj površini plutalo je tirkizno pero. Tek kad joj se ošit stegnuo drugi put, a iz usta joj izletjelo bijelo perce i, njišući se kao da oklijeva, leglo pored prethodnog, shvatila je da dolaze iz njenog želuca. Neobičan je to događaj. S leptirima nije bilo takve drame. Osjetila bi ih katkad iznad jastučasta pubisa, a kako su se ovi za prodaju razvijali iz kukuljica, nije ni pomislila da tu postoji neka veza. Sasvim ih je trijezno promatrala kako puštaju da im niz tijelo klizne paučinasta košuljica, bili su samo tamo, na grančicama zabodenim u tlo golemog terarija. Pubični su se leptiri pak javljali u nekim sasvim drugim situacijama i nikada nikud nisu izlazili, samo bi se ugasili. Ovo s perjem bilo je novo. Ispraznila je kadu, perca položila na papirnati ubrus, da se suše, nakapala pipetu tinkture pasiflore u uvarak kamilice i vrlo brzo zaspala. Nije ju probudilo ni štucanje ni pernati snijeg kroz koji se ujutro bilo teško kretati. Pod je bio prekriven tirkizno-bijelo-modrim sagom koji se ipak još nije proširio van sobe. U kuhinji je osjetila olakšanje, bila je još dovoljno pospana i bez pune svijesti o jučerašnjim događajima.

Skuhala je kavu, razgrnula zastore i zastala – na bočnom zidu susjedne kuće, koji je kao bedem bez prozora i vrata grlio njeno dvorište, osvanuo je grafit:

Ovo je naslućena himna dodiru / O kojem i ne treba govoriti / Jer pjeva sam

Samo vrijeme / Samo nam vrijeme treba / Samo naše

Za Li je svaki trenutak proveden u njegovom društvu bio lagodan. Nema se tom osjećaju mira i lakoće ništa mnogo dodati. Ugoda traje, rečenice se prelijevaju jedna u drugu pa i nisi uvijek siguran tko je što rekao. Iz susreta u susret nije se mijenjalo ništa sve do spomenutog dodira. Li rumeni od same pomisli na ljubav jer takvo što nije bilo u programu ili planu, ona već desetljećima bez zapinjanja brodi, poimence zna svaki svjetionik, hrid i pličinu. Uzgaja leptire sretnih trenutaka koji bivaju zabilježeni za vječnost, a to što to nisu njeni trenuci je ne uznemirava, Li zna kakvi brzaci nakon toga slijede, pamti razjapljena grotla, kišu kamenja, vrtoglave virove.

Rečenice nastavljaju teći; zajedno su, ovdje, govore i – ne razgovaraju, sine Li. Oni bivaju, činjenica su, njih dvoje kreiraju nešto zabavno, pitko, plitko, druže se i – ne razgovaraju. Grafit sam po sebi dodaje sadržaj, ali ni o njemu se ne govori. Jan samo još jednom spomene vrijeme, ona kaže da je vrijeme tu i da će ga biti, govori mu, umiruje i ne zna na što je točno odgovorila.

Nastavlja svako jutro razgrtati zastore, drži u ruci šalicu i iznova gleda u grafit sve do dana kad ga više nema. Nije moguće vidjeti čak ni poteze četke, zid je zaglađen i bijel kao što je bio i prije. Izlazi u dvorište, zagleda, saginje se, penje se na prste, stavlja i skida naočale. Ništa. Trči u kuću, traži papirić na koji ga je zapisala kako noću kad ga poželi pročitati ne bi morala silaziti. Tu je, tintom postoji. Pita susjede, oni nisu ni znali za njega. Ne, ne smeta ih. Može oslikati čitav taj zid ako želi. Ne želi.

Trebaju joj kutije, da, to je dobar plan, za perje – prodaje ih sad mladencima umjesto leptira, zgodno lepršaju. Rečenice kao lopoči plutaju površinom jezera. Sve je isto, ali Li po prvi put pomisli da Jan nešto prešućuje. Spretno se kreće u tom plitkom prostoru gdje laži nisu potrebne jer ona ništa ne pita. Nije spremna na bilo kakav odgovor, a bude li spremna, više neće ni htjeti pitati. Osim ptica sad brine i o lopočima. Gleda njegovo ljubazno lice, dotaknula bi ga, ali nešto u njegovu stavu govori da to ne treba učiniti. Nježnošću naliježe na njegovu krhkost, a ne smije pomaknuti ruke.

On testira, uspoređuje i važe. Uistinu prešućuje, jasno joj je. To je gore od laži, sigurna je. Lažeš li, prihvaćaš odgovornost jer znaš da jednom ipak možeš biti otkriven. Prešućivanjem bivaš proračunat, daješ si vrijeme za odluku, grabiš užitak s punom sviješću da u bilo kojem trenutku možeš nestati i mirno reći kako se baš ništa nije dogodilo. Stajao bi pored onog svog rezbarenog paravana i optužio je da je pogrešno vidjela, shvatila, zanijela se, pomalo glupo i nesmotreno zaključila. Nema dokaza, gdje su? Grafit? Koji grafit? Sanjala si. Ona šuti, pretvara se da se ništa nije dogodilo. Ne prestaje čeznuti da ga ziba u naručju. Da mu ustrajnošću zakrpa srce.

Udaljujući se od paviljona susreće lokalnu cvjećaricu, upravo dolazi pomalo zajapurena za volanom crvenog Trabanta na velike bijele točke. To je ona koja mu je ne tako davno potpeticom razderala klijetku.

Sve te ptice treba odmah poubijati, treba se vratiti u vrijeme prije hitra lepeta, u vrijeme leptira, pomisli, ali ipak još malo, sat, desetljeće ili pet, leži pod baldahinom na mekanoj postelji od perja i kroz misli provlači riječi nestalog grafita kao da još uvijek nešto vrijede.