Više te nema, piše na nekim novinskim stranicama. Svi ti formalni nekrolozi su sve više kao šlageri, lagane note bez sadržaja i bez okusa života koji se ispraća. Života koji svojim slijedom iz jedne tamne ulice odlazi u još tamniju a onda u mrak. Na kraju neće ostati nitko tko bi mogao reći što nam je nekada bilo važno ili kako je to bilo u studentskim danima, u sada davno zlatno doba čiji su nas mitovi odrađivali i osnaživali. Jer i to vrijeme prolazi s nama, sjećanja su sve slabija i labavija, baš kao i cijela naša generacija. Vidim te i sada u garsonijeri tvoje majke u Biankinijevoj ulici. Smiješ se i zoveš sanac. Preferans je jedina prava studentska igra i ne spada u opis interesa omladinskih organizacija ili kakvog sindikalnog ili zadružnog doma. Te smo godine kartali skoro svako prijepodne, izuzev onda kada bi išli na predavanja Vanje Sutlića, profesora Kalea ili Ivana Prpića. Odavno i njih više nema, a nekako se čini da je sve ono što smo naučili od njih danas daleko od prilježnih okvira praktične misli. Možda si to slutio i slijedom porodične tradicije ostao i postao glumac, čovjek koji može biti bilo tko a da pri tome ne izgubi sebe. Lice mi je rumeno od uspomena i tuge, dragi moj prijatelju izgubljena u desetljećima, ali oduvijek prisutna u formativnim počecima. Neki ti je laka zemlja.

Marijan Grakalić