Volim usporenost siječnja jednako kao i njegove tišine. Nakon užurbanosti i pretjerivanja prosinca, duši godi mir, osluškivanje i samoća. Manje se družim i manje razgovaram, a puno čitam, hodam i slikam. Pišem, ali riječi zapinju i treba mi vremena za ono što inače postižem s lakoćom. Zato su slike izoštrene i sve je na svom mjestu, pogled kroz prozor jasan je i pročišćen poput Vaniština crteža olovkom.

Razmišljam kako bi pita od jabuka lijepo zamirisala zimski dan, ali – ne. Radije škrto i malo, kako siječnju i dolikuje. Opori okusi blitve i poriluka, ječmene i heljdine kaše, leće, slanutka, žganaca i kiselog zelja. Kruh pirov, raženi ili kukuruzni, zbijen i tvrd, koji se dugo žvače i puna su ga usta. Puno citrusa. Čaj od lipe ili mente. I voda.

Dan se produljio i svjetlo za slikanje je bolje. A, ako bi siječanj trebala opisati jedna riječ, možda bi to bila riječ – nezbivanje. Mir. U prirodi i u kući, iza zatvorenih vrata, u sobama u kojima radimo ili odmaramo, u lijepoj tišini koja je podloga Schubertovom Zimskom putovanju ili jednim od njegovih Gudačkih kvarteta, koje tako rado slušam zimi. U danima siječnja nema žurbe ni događanja, i nema ničega što bi mi odvratilo pažnju od tajanstvenih, slojevitih dubina mog unutarnjeg svijeta. Zato, poput kakvog šutljivog srednjevjekovnog hodočasnika polako koračam svojim zimskim krajolicima, usred svakodnevice, uzbudljivije od svakog praznika.