
embroidered kimono, 1910
Znam ono kad kažemo da više ne možemo jesti, budući da smo pregladnjeli. Tijelo više ne želi, nema potrebe, podmirilo se iz neke rezerve, iz drugih izvora, napravilo unutrašnju presložbu i sada je gotovo, do idućega obroka. Dogodi se to i sa zabavom, induciranim smijehom od kojega boli trbuh, događa se sa brigama od kojih glava boli. Kad je dosegnut rub, nastupa prekorublje, čovjek pregorjeva, ne želi više biti na tom mjestu, u toj ulozi, vibraciji ni stanju. Dosta je, dosta, dosta, mjerica je puna, iz nje kipi van, uzaludno trošenje materije koje nema.
Jedino strast, što je zapravo fantastično i negativno fascinantno, kao da ne poznaje prekorublje. Sve naizgled posložiš, racionalno sažimaš, vidiš stvari gole i kakve jesu, prosječne, repetativne, predvidljive, ubuđale po rubovima, a dovoljna je mala šibica s fosfornom glavicom, da plane, i da opet upali krijes. Krenu suze, kajanje, nepromišljeni porivi, ideje falšnog heroizma, koji će voljeni subjekt zadiviti i osvojiti, uvjeriti da je povratak nužan, moguć, očekivan. Spirala boli vrti se na obratnu stranu, lažni optimizam opija poput hašiša, ploviš u žutim i tirkiznim oblacima i čini ti se da je tvoja iluzija jača od stvarnosti.
Ali to samo znači da te prekorublje uskrknulo, da si daleko od zbilje, da putuješ prema dnu , hvatajući rukom onu divlju jagodu na stijeni, dok ti tirkizna zraka probija lubanju i ekstatične vizije dolaze u konvulzivnim prepletima, prije no što se duhovni obzor zatamni. Čuvaj se, koliko možeš. Zagrizi olovo, slomi nokat derući hrapavi zid, ali popustiti nemoj… Odustani, u ime zdravoga razuma.Ne poznajem nikoga tko se iz prekorublja vratio mirnoj strani cijeli, neokrnjen i upotrebljiv.
Ja bijah tamo, znam o čemu govorim, na rubu tužne starosti.
.
13. siječnja 2024. Flora Green