Piše: Nera Karolina Barbarić

Pa, što je to Zeus šaputao Draženu Katunariću u njegovoj novoj knjizi poezije, koju je objavilo Hrvatsko društvo pisaca? Iz naslova, naslovnice te Kavafisova citata (Iako smo razbili njihove kipove/iako smo ih istjerali iz hramova/nisu zato umrli bogovi), očekivala bi se poezija u ritmu sirtakija. Umjesto toga, dobili smo zbirku jednostavnih i izravnih pjesama, koje vode čitatelja na dinamično filozofsko putovanje u dušu autora.

Katunarić knjigu započinje posvetom Sbigniewu Herbertu, poljskome moralistu i velikom pjesniku zakašnjele afirmacije, čiji mu stav o grčkoj antici evidentno imponira, pa  će u knjizi slijediti Herbertov naputak, izrečen Konstantinu Kavafisu i citiran uz posvetu  („Čitali ste Ilijadu i Odiseju? – … Ako jeste, vjerojatno znate da su mnogi stihovi bili umetnuti naknadno, Tako učinite i vi, Zeusa, Afroditu, Ahila, Odiseja i koga hoćete, umetnite u vaš stih, prenosite priče kako se vama sviđa.“).

Oslobodivši svoju poeziju starih formi, Katunarić joj daje biljeg modernosti, obnavljajući na taj način žanr poezije. Drugim riječima, Katunarić je knjigom Što mi je šaputao Zeus? učvrstio kriterije dobre poezije, jer se u novije vrijeme svijet čvrsto uspostavljenih poetskih vrijednosti ozbiljno poljuljao brojnošću autora i stihova. Ova knjiga dala je pak za pravo ideji da je umjetnički autoritet jači od stihova na mrežama ili „potrošačke poezije“ s velikim brojem lajkova. Jadna li je ona poezija koju autor tako živi…

Dakle, što je Zeus šaputao ovome pjesniku? Ništa nakon antike posebno novo, samo je on to jako lijepo napisao. Gotovo mladalačkim žarom. U početku knjige pjesme su mu ugodno lijepe, intenzivne, ali kako stranice prolaze, postaje sve jasnije da se pjesnik voli koristiti ulogama u kojima se lirska persona ne može poistovjetiti s autorom (uvedeni su likovi Zeusa, Hera, Leda, Pan, Afrodita, Odisej itd.). Štoviše, dio igre vodi sam autor, a ona se odvija između njega i čitatelja. Politika pisanja mu je opozicijska, idiosinkratična i antidogmatična, a pjesnik stvara kao da je njegov zadatak, u svijetu punom medijskih laži, reći ono što je nesvodivo istinito.
Ova Katunarićeva knjiga više je od zbirke pjesama; zbirka je to misli, ponavljanih na različitim stranicama. Uz to je obogaćena ironijom, mediteranskom podrugljivošću (kao npr. u pjesmi Mit o sizivčićima). Autor se koristi jezikom uzimajući slobodu skraćivanja i produljenja riječi prema svojoj potrebi. No, valja imati na umu da je u hrvatskome jeziku gramatika pjesnika jednako rigorozna kao i gramatika proznih pisaca. Na svu sreću, autor se u nekim pjesmama poslužio bračkom čakavicom kako bi u sedam kratkih pjesama (Crno jidro) istetovirao krajolik mora i onoga prije spomenuta puta do svoje isključivo pjesničke duše. Jer, u svojoj se ranijoj poeziji na standardnom jeziku, kao, uostalom, i u ovoj knjizi, Katunarić pojavljuje kao kamuflirani, hermetični poetski lik, vrlo obzirno birajući riječi i klešući njima pjesme koje su zapravo ulomci širih filozofskih misli. Dočim na čakavici pjeva, uznosi se, jednostavnim načinom otkriva emocije, postavlja pitanja. No, zašto se baš poslužio simbolima antičke mitologije?

Veliki strukturalistički val koji je zapljusnuo književnost sredinom prošloga stoljeća i preplavio sve na svom putu – sve do devedesetih godina, sasušio je romantizam, historicizam i druge ozbiljne poetske  smjerove, a zahvaljujući usponu semiotike, sociologije i psihoanalize – odrazio se kao potraga za smislom. Kod ovoga pjesnika, očitoga prijatelja razuma, erudita, nalazimo najcjelovitije svjedočanstvo o tomu, kao i o dijalektičkoj uporabi riječi. Nakon što prijeđe šumu simbola svoje fantazije, zbog čega se osjeća kao da dodiruje tlo ljudske univerzalnosti, izražava se filozofski dok iznosi ideju, nesvjesno riskirajući da bude proglašen mudracem, filozofom, umjesto pjesnikom. Velik je to rizik u poeziji. No, Katunarić definitivno neće biti uhvaćen u činu naivnosti, dok gaca edenskim teritorijem poetike, jer se kao filozof odlično prikriva. Svejedno su mu pojedini stihovi bušni i kroz njih curi ne baš tako mali ego. Oprezno rečeno, više ego filozofa nego pjesnika, ali svakako umotan u poetsku formu. Njegova se stvaralačka irupcija stoga ostvaruje upravo u obliku koji mu je potreban, a na kocki ostaje samo njegova filozofska misao zaogrnuta stihom. Kardinalna vrlina takve dijalektike jest činjenica da pjesnik izražava svoje antagonizme samo kada odgovaraju njegovoj unutarnjoj borbi (pjesme Argonauti, Diomed i ptice, Pjesaž s Narcisom…)

Za Katunarića Zeusov teritorij predstavlja prijateljsko poetsko okruženje, gdje apsolutna vrijednost nije krajnji cilj. Naprotiv, po Katunariću, poezija se rađa iz iskustva i života, razrađuje svoje podatke, percepcije, rane i radosti, te vraća autoru i čitatelju neku vrstu skromnog i istodobno majstorskog viaticuma. Stihovi koje  pjesnik donosi smješteni su u bezvremensko doba, u ne-mjesto, u krajolik koji je ponekad bujan, a katkad isušen. Taj osjećaj neodređenosti, gdje se likovi isprepliću (pjesma Achilleion, pjesnik veže Ahileja s caricom Sissi), gdje su nijansirani drevni glasovi i čuju  se u svakom stihu i snažno se pojavljuju na svakoj stranici. Poput dalekog mirisa, pjesnik bilježi mentalna stanja, dojmove, prosvjetljenja. Međutim, Katunarić stvara urbanu poeziju, koja nužno ne traži čist, uspaničen i arhaičan jezik; njegova riječ nije mimeza stvarnosti ili govora, već autentičan glas, koji koristi pomake značenja i vremena. A kad nam otvara svoj unutarnji svijet, sastavljen od dubokih, turbulentnih raspoloženja koja se neprestano razvijaju, čak iz pjesme u pjesmu, s izražajnim nabojem koji vuče oslobođen svih ograničenja, autor iznosi na vidjelo fragmente postojanja, života. A čini to na način da sadržaj pjesama teče glatko, podijeljen na čitljive strofe. Neke se pjesme čak čitaju kao epske priče (Delfijska mačka, I sumrak naglo pada nad Parnasom, Odisej pliva…), a druge gotovo kao egzistencijalni dnevnički zapisi (Kupanje podno Nazorova hrama, Eksperimenti s vinom Heraklove suze).

Specifičnost Katunarićeve poezije jest uspon i pad stresa u stihu, što mu daje vrlo melodičan osjećaj i, usput, olakšava zapamćivanje stihova. Ponavljajuća upotreba metafora, personifikacija, dakako, ili već spomenuta ironija fino podupiru autorov stil (Boginja A: „Još me prolaze srsi kad sam u tvojoj pjesmi/(pokaže mi boginja naježenu kožu/duž alabasterno bijele ruke)/a u njoj plivaju more, nebeski svod, planine, sve /plavo…). Svoj izbor figurativnog jezika Katunarić je proveo kroz cijelu knjigu. Uz to se koristi biranim vokabularom. No, ne možemo zanemariti njegovo znanje o drevnoj poeziji, erudiciju, koja sama po sebi ima moć prenijeti novim generacijama povjerenje i snagu poezije.

Ritam stihova u pjesmama na čakavskom djalektu podjednako je kao i na standardu – dodana vrijednost koja mu podiže ljestvicu poezije. Ne osporavamo ni način na koji pjesnik eksternalizira svoje osjećaje, jer misli nije mogao iznijeti sažetije i snažnije. Unatoč sofisticiranoj ironiji, nema kod ovoga autora mjesta dvosmislenosti. Za Katunarića su sadržaj i forma u poeziji –  dva jednako bitna elementa, svaki od njih ima svoju autonomnu vrijednost koja se, opet, može ispitati odvojeno.

Pjesnik je to koji se sladi finim idejama, dobro smještenim u njegovoj poeziji. Za poznavatelje, dobra poezija je lakoća i vještina izražavanja, razborit izbor riječi i korištenje svake riječi na pravom mjestu. Briljantnost riječi gotovo uvijek kod pjesnika ima važno značenje. Važna je, dakle, robusna, čista, lijepa i blistava forma. A činjenica je da Katunarićeva poezija laska uhu. Kako bi se ublažio temperament koji se osjeća u tome –  što bi mu bilo zbilja barbarski predbacivati – valja ipak istaknuti njegov filozofski duh, koji je poezija oplemenila. Svakako je tome pomogao i njegov profinjen, ali vrlo ugodan jezični registar.

Lajtmotiv knjige – objektivne razlike koje postoje između stvarnosti i onoga što percipiramo, između izgleda i stvarne suštine stvari – vrlo je jasan. Ono što je najupečatljivije zapravo je Katunarićev stil, premda je ova knjiga proizašla iz autorove potrebe za istraživanjem i razumijevanjem suštinske vrijednosti poezije. Suočavanje s pjesmama uvijek je teško, zbog drugačijeg načina osjećaja koji svatko ima, ali i zbog iskustva koje čovjek nosi sa sobom, još je teže kada, kao u ovom slučaju, autor svojim čitateljima nudi samo vrlo mali dio sebe. S druge strane, uvijek postoji ona vrsta pojmova i senzacija koje prenose mekim i zanimljivim riječima i frazama ono što autor osjeća.

Pjesnici su potisnuta savjest društva, prate i predstavljaju u stihu ovo nihilističko i autodestruktivno doba. Stoga knjiga Što mi je šaputao Zeus? u opisu bez pretvaranja stvarnosti – društva u opadanju i bez otkupljenja – traži očajničku svetost, a u civilizaciji bez osjećaja, pjesnik vrišti svoju prisutnost ne dopuštajući ignoriranje. Tada vrišti još više. Treba li onda diskvalificirati njegovu fetišizaciju Zeusa?   

Preskočivši nekoliko milenija unatrag, Katunarić se oslonio na mitologiju antike. Za razliku od poganskih bogova, čija je konstitutivna besmrtnost izbjegla konačnost smrtnika, pjesnik je prepoznao  dvostruku  prirodu  grčkih bogova – božansku i ljudsku  – vrijednost onoga što trpi i obećava se smrti, usredotočujući  dostojanstvo onoga za što se od sada govorilo da je osoba. Međutim, reći će Katunarić, ta je osoba, opsjednuta svojom konačnošću, podijeljena između privrženosti vlastitom biću i ljubavi prema biću svijeta. Dosad robovi prirode, ljudi su vjerovali da u njima postoji nešto božansko, da moraju biti iznad svijeta; da imaju moć vidjeti dalje i učiniti više nego što tijelo zahtijeva.

Tako nam se, eto, predstavio Dražen Katunarić u ovoj knjizi poezije. Kada se profesionalac baci u svijet stihova i prestane nositi odoru književnog kritičara i nakladnika kako bi rekao svoje, otkriva zajedničku nit, svijest da je različitost među pjesnicima obvezna. Katunarić sam – u poeziji uživa i, bome, zna poeziju stvarati.

A danas to i nije tako čest književni miraz.