Najbliže što će neko smrtno ljudsko biće – čovjek (umjetnik?!) ikada u svome ograničenom smrtnom ljudskom životu doći do neke vrste susreta s višim vječnim bezvremenskim božanskim bićem – Bogom, je tijekom procesa stvaranja umjetničkog djela. Ti i takvi trenuci, ne samo da su u vremenu kratki, nego se oni događaju ograničeno i po svojoj učestalosti. Sjetimo se samo, na trenutak, takvih (umjetničkih?) djela, njihove nestvarne (božanske?) izvrsnosti, te njihove učestalosti. Je li se takav susret s Bogom dogodio i velikom Michelangelu Buonarrotiju dok je radio na svome glasovitom Mojsiju, na Pietà ili dok je oslikavao freske na stropu Sikstinske kapele. Je li takav božanski dah zapahnuo i velikog Pabla Picassa dok je radio na svojoj glasovitoj i bezvremenskoj Guernici? Je li se,..

Jesu li oni odabrali Boga ili je baš suprotno, da je sam Bog odabrao baš njih da se, i preko njihovih bezvremenskih (umjetničkih?!) djela ponovno otjelovi i obrati čovjeku?

Koliko takvih djela uopće poznajete koja vas, kada stanete sučelice njima, obuzmu i preuzmu vas u cijelosti i da se uhvatite da stojite tu, pred njima, sitni, beznačajni i maleni, a da vam suze, same od sebe, poteknu niz lice, a da toga niti sami niste svjesni. Možete li se sjetiti nekog takvog trenutka u svojemu životu u kojemu ste, kao nekoć ja, stojali kao začarani pri iznenadnom i neočekivanom mističnom susretu s otjelovljenim dokazom božje prisutnosti u ovome našem kratkom prolaznom beznačajnom ljudskom životu?

Bilo je to u veljači davne 1995. godine kada sam, radi otvorenja svoje izložbe, došao u Kairo, Egipat. Dobrotom organizatora dobio sam mogućnost i nakon otvorenja izložbe ostati tamo još neko dodatno kraće vrijeme, te pokušati udahnuti i sa sobom ponijeti natrag doma nešto egzotične atmosfere ove čudesne zemlje. Jedan sam dan, kao i mnogi drugi strani „hodočasnici“ u ovu zemlju prije mene, naravno, poželio posjetiti i glasoviti Egipatski muzej u Kairu, gdje je skupljena i javnosti predstavljena sva raskoš arheoloških artefakata izumrle civilizacije drevnoga Egipta. Bilo je tu brojnih predmeta od kojih su neki uistinu oduzimali dah, pa si pred njima morao zastati i, nehotice, diviti im se. Međutim, nakon nekog vremena čovjek se jednostavno umori jer ne može više primati i procesuirati tu silnu količinu podataka, prizora i slika koje vas neprestano napadaju pa, htjeli ili ne, nastavite hodati tim velikim prostorom prazni i iscrpljeni. Upravo u takvome sam stanju bio i ja kada sam, neočekivano i bez ikakove prethodne najave, naletio na nju. Stojala je na sredini velike muzejske odaje, pohranjena u jednu neveliku staklenu vitrinu, mala i gotovo nezamjetljiva. Još i sada se sjećam, vidim je u mislima, nije bila, čini mi se, gotovo ništa veća od mojega ispruženog dlana. Mala i ničim nametljiva, osim svojom bezvremenskom nestvarnom ljepotom, ležala je malena, kamena, bojom oslikana, skulptura glave Nefertiti – kraljice Nefertiti, najljepši prizor i najveća ljepota koju sam do tada u svojemu životu vidio. Možda stoga što se ovaj susret dogodio neočekivano, na mene je, iako već tada vidno umoran i zasićen svih tih silnih atraktivnih prizora, na mene je ovaj prizor malene kamene glave – biste kraljice Nefertiti, ostavio fatalni dojam. Stojao sam ispred te malene staklene škrinjice kao začaran, buljeći u kamenu otjelovljeni portret najljepšeg bića na planetu Zemlji. Ni sam ne znam koliko sam tamo ostao, samo znam da su me muzejski čuvari, gotovo na silu, morali odvojiti od nje nakon što je Muzej zatvoren.

U sve dane koji su mi još preostali do moga povratka u Domovinu, pokušavao sam, gotovo svaki dan, otići u Egipatski muzej te se, makar na kratko, ponovo susresti s božanskom bezvremenskom ljepotom malenog kamenog portreta kraljice Nefertiti. Da, tako sam i ja, kao i mnogi prije mene, upoznao ovisnost.

Stojati sučelice takvoj ljepoti i ne pokloniti joj se – nemoguće je. To je božanski trenutak koji ne ovisi o vama, niti o vašem obrazovanju, vašim afinitetima, društvenim ili političkim preferencijama,.. Svjedočio sam jednome takovom trenutku u Dubrovniku, ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća, gdje sam tada znao provoditi ljeta – dane u kupanju na Lokrumu, a noći u statiranju u brojnim scenskim djelima Dubrovačkih ljetnih igara. Jedan dan sam tako mladenački bezbrižno dangubio u hladu kolonada ispred Kneževa dvora, gdje je upravo u tome trenutku festivalski simfonijski orkestar imao probu nekoga klasičnog glazbenog djela. Ulicom ispred Dvora prolazili su brojni ljudi, bježeći pred ljetnom žegom. I onda sam ga uočio. Ne s toga što se po izgledu svoje odjeće koju je nosio nije uklapao u standardnu sliku ostalih dubrovačkih posjetitelja – jer je na nogama nosio pletene kožnate seljačke opanke s povijenim kljunom nagore i visoke debele pletene vunene čarape (mada je bilo ljeto?), bio je odjeven u grubu ručno tkanu lanenu seljačku košulju s crnim pustenim prslukom obučenim preko nje, a preko ramena, dijagonalno, nosio je tradicionalnu seljačku višebojnu pletenu vunenu torbicu, dok je na glavi nosio staru sivu iznošenu kapu šajkaču. Uočio sam ga kada je, još u trenutku dok je prolazio ispred kolonada Kneževog dvora, zastao ispred njih i ostao tako nepomično stojati sve dok su zvuci klasične glazbe festivalskog orkestra prodirali kroz širom otvorena vrata Dvora na ulicu. Stojao je tako, na ulici, na nesnosnoj žegi vreloga ljetnog dana, kao nekim čudom okamenjen u raskoraku svoga hoda, u trenutku dok su se drugi ljudi oko njega naguravali, pokušavajući skloniti se na brzinu s ulice u potrazi za nekim hladom. A on je stojao kao opčinjen, kao začaran, kao i ja poslije, devedesetih, u Kairu, ispred Nefertiti, i slušao je neočekivanu čudnu glazbu koju, vjerojatno, nikada prije u svojemu životu nije čuo. Stojao je tako, okamenjen na ljetnoj žegi, sve dok je orkestar iz dubine zgrade Dvora svirao, i sve dok je njihova, njemu začudna, neobična glazba lebdjela iznad zgrade Dvora, iznad kamene ulice ispred nje, lelujajući u glazbenom krešendu iznad glava užurbanih posjetitelja. Staračko, izborano, danima neobrijano lice, bilo mu je kao od kamena, ukočeno. Kada je glazba iznutra zgrade prestala on se kao probudio iz toga neočekivanog transa i nastavio je svojim ranije zacrtanim putem, laganim staračkim hodom.

Stvaranje umjetničkog djela pakt je s Bogom. Neka se toga posla ne laća onaj koji u tome činu ne želi dosegnuti božanske visine. Ili barem to pokušati. Stvaranje umjetničkog djela stanje je (umjetnikove) privremene neuračunljivosti. To je vrijeme izuzeto od ostalog našeg vremena i ni po čemu mu nije nalik. U tim trenucima stvaranja umjetnik je tek samo puki medij, vođen i navođen Božjom rukom i Božjom voljom. Količina predanosti umjetnika u procesu stvaranja umjetničkog djela u cijelosti je jasna i vidljiva na samome gotovom umjetničkom djelu. Vrsnoću svakoga umjetničkog djela, s dosta velikom točnošću može ocijeniti svatko, pa i onaj najneukiji među nama – kao onaj neuki srpski seljak u Dubrovniku. Svako djelo govori za sebe. Mala i minorna djela ili ne govore ili su jako, jako tiha, dok ona velika (Guernica, Pietà,.. Nefertiti,..) vrište od snage, kao da je u njima cijeli nuklearni reaktor.

Ja kada stvaram (tko sam ja da to kažem?), bez obzira da li je to pisani tekst ili su to fotografske slike, uvijek imam pred sobom lik male, krhke Nefertiti, lik Michelangelove Pietà, Mojsija, sliku Picassove moćne Guernice. Ako ne mogu makar blizu tome, onda je bolje taj posao niti i ne započinjati. I toga se držim! Preporučam to i svima vama.

#zoranfilipoviczoro #nefertiti #egipatskimuzej #kairo #guernica #pieta #dubrovnik