Izgleda da sadašnji izraelski rat, koliko na ofenzivi protiv Hamasa, isto toliko brutalno inzistira i na kolektivnom kažnjavanju palestinskog puka.

Prizori uništenja na jugu Izraela 7. oktobra gotovo su neopisivi. Djeca ubijena u krevetima, bebe istrgnute iz ruku majki, starice i starci zaklani u kuhinjama. Kfar Aza, kibuc u blizini barijere razdvajanja s Gazom, spaljen je gotovo do temelja i pretvoren u grobnicu. Iz obližnjeg kibuca Nir Oz ubijeno je ili oteto između četvrtine i trećine stanovnika. Ubijeno je približno deset posto stanovništva kibuca Be’eri. Mrtvo je najmanje dvanaestoro od dvjesto žitelja malenog kibuca Holit. Ulice grada Sderota prekrivene su leševima. Na zabavi na otvorenom blizu kibuca Reim, više od 260 mladih je ustrijeljeno dok su pokušavali pobjeći.

Bojovnici Hamasa i palestinskog Islamskog džihada iz Pojasa Gaze ubili su najmanje 1.400 Izraelki i Izraelaca, velikom većinom civila, i kao taoce uzeli najmanje dvjesto izraelskih civila i vojnika, od kojih su u vrijeme pisanja ovog teksta gotovo svi još uvijek zatočeni. Bio je to najsmrtonosniji dan ne samo od osnivanja Izraela nego i u cijeloj povijesti izraelsko-palestinskog sukoba. Čitavi dijelovi zapadnog Negeva – regije prošarane religioznim gradićima, poljoprivrednim zajednicama i malim kibucima, među kojima i nekoliko ljevičarskih – praktički su ostali bez stanovništva. Preživjeli stanovnici su pobjegli; mnogi traže pribježište u gradu Eliatu na Crvenom moru ili u kibucima u središnjem dijelu zemlje.

Na dan napada, tokom židovskog prazničnog vikenda Šemini Aceret / Simdžat Tora, što znači vrijeme radosnog plesa i obilja, izraelske snage bile su raspoređene na Zapadnu obalu, u očekivanju naseljeničkog nasilja i reakcija Palestinaca. Vojsci je trebalo više od osam i pol sati da stigne do Nir Oza, više od 13 sati da dođe u Be’eri, a preko 20 sati da dopre do Kfar Aze. Stanovnici opsjednutih gradova i kibuca snimali su sate prije svoje pogibije u video i tekstovnim porukama, nakon kojih je njihove sudbine zahvatio kaos pokolja.

Izrael je mala zemlja. Nitko nije pošteđen gubitka bližnjih. Hamasov iznenađujući napad i gola veličina pokolja uhvatili su izraelske vlasti toliko nespremne da nisu mogle brzo potvrđivati status onih čija sudbina nije bila poznata. Svaki dan donosi nove obavijesti o tome kako je među mrtvima identificiran još netko. Zajednice na jugu Izraela sahranjuju čitave obitelji, kao Kutzesovi – Livnat, Aviv i njihova djeca Rotem, Yonatan i Yiftach – te Kedemovi, Tamar i Yonatan i njihova djeca Shachar, Arbel i Omer. Roditelji kopaju grobove svojoj djeci, bake i djedovi unukama i unucima. Radnici spasilačkih službi i dalje iz ruševina spaljenih domova izvlače nagorena i iskasapljena trupla. Najmanje 350 tijela nije još identificirano, a možda nikad neće ni biti.

Svakog jutra na izraelskoj televiziji se pojavljuje neko novo strašno svjedočanstvo. Na kanalu News 12 jedan je mladić jecao dok se prisjećao zadnjih trenutaka prije ubojstva njegove djevojke Mapal Adam na muzičkom festivalu. Kada su naoružani Hamasovi borci napali, njih dvoje bili su se sakrili iza kamiona i pravili se mrtvi. Oboje su bili nastrijeljeni, ali samo je Roi preživio i ostao gledati kako Mapal krvari do smrti. Amit Man, dvadesetdvogodišnja medicinska tehničarka ustrijeljena je i ubijena dok je nastojala pomoći ranjenima u malenoj klinici kibuca Be’eri; njene zadnje riječi snimljene su u poruci koju je WhatsAppom uputila sestri u času kad su stigli bojovnici. Radnik ZAKAe, dobrovoljne jedinice za traganje i spašavanje opisao je ulazak u kuću u kojoj su nađena tijela žrtava smaknuća, dvoje djece u sobi nasuprot truplima njihovih roditelja, koji su bili vezani i mučeni – odsječenih prstiju i jednog iskopanog oka.

Izrael je sada u ratu, nazvanom „Operacija željeznih mačeva”. Armija je pozvala oko 360.000 rezervista, približno četiri posto stanovništva, očekujući zemaljsku invaziju Gaze velikih razmjera. Poslovne djelatnosti se obustavljaju jer su njihove radnike poslali u borbu. Poljoprivredne se površine ne obrađuje. Mnoge plaže ove zemlje zatvorene su. Zapovjedništvo izraelske Unutrašnje fronte objavljuje uredbe protiv okupljanja više od 30 osoba na otvorenom u najgušće naseljenoj centralnoj regiji, kao i u Jeruzalemu i Tel Avivu.

Kako kažu istraživači iz Izraelskog instituta za demokraciju, od početka napada svoje je domove napustilo oko 300.000 Izraelaca. Oko 10.000 stanovnika 28 gradova i kibuca duž sjeverne granice Izraela s Libanonom dobilo je naredbu da se evakuira, kao i 20.000 stanovnika Kiryat Shmone, jednog od najvećih gradova na sjeveru. Na jugu, izbjeglo je 30.000 stanovnika Sderota. I u obalnom gradu na jugu, Ashkelonu, koji je pogodilo više od hiljadu Hamasovih granata, evakuirani su deseci hiljada stanovnika čije kuće nemaju skloništa protiv bombardiranja.

Pored žalosti, čini se da u javnosti prevladava osjećaj napuštenosti, beznađa. U potresnim pričama preživjelih i u zadnjim porukama ubijenih ponavlja se pitanje: „Gdje je vojska, i gdje je vlada?” Ako postoji nešto za što se može reći da je ujedinjavalo sve izraelske Židove, to je vjera u snagu i pouzdanost armije kao njihove krajnje braniteljice. Ta je vjera poljuljana kao nikad prije.

Država Izrael nastala je nakon holokausta: stupom svojih temelja učinila je obećanje da Židovi više nikada neće ići „kao ovce na klanje”. To što su Hamasovi bojovnici uspjeli satima zarobljavati, spaljivati i ubijati izraelske Židove a da vojska nije intervenirala ponovo je razbudilo tjeskobu za koju su mnogi vjerovali da ju je postojanje Izraela ublažilo. U izraelskom izvještavanju o pokolju na jugu mnogo je usporedbi s holokaustom, nekad među novinarima, a nekad među preživjelima: Tko bi, pitaju se, i pomislio da ćemo se čak i u Izraelu morati u zatvorenim prostorijama skrivati pred ubojicama, da će nas odvoditi i masovno strijeljati na poljima, da će naša tijela opet spaljivati i pretvarati u pepeo?

Razbijen je osjećaj sigurnosti, nepobjedivosti, čak i samozadovoljstva u kojem su Izraelci uživali sve od svršetka druge intifade prije gotovo dvadeset godina. Dakako, ta je percepcija uvijek bila iluzija, ali se doimala čvrstom sve dok su Palestinci ostajali za većinu Izraelaca nevidljivi iza visokih betonskih barijera i ograda od bodljikave žice. Na taj način promotren, izgleda da sadašnji rat, bez ikakve jasne strategije, nije samo ofenziva protiv Hamasa i brutalno inzistiranje na kolektivnom kažnjavanju palestinskog naroda, nego i napor da se obnovi nacionalnu predodžbu o sebi kao nepobjedivoj visokotehnologijskoj vojnoj sili. Iz perspektive Izraela, borba se vodi za dokazivanje koncepcije cionizma: da je Izrael ono mjesto na kojem su Židovi najsigurniji.

Izraelska javnost, koju je vlada iznevjerila a preplavljuju je slike smrti i krvi, plamti pozivima na osvetu. Funkcionari ciljeve odmazde objavljuju u obliku grube eliminacije. Dana 9. 10. ministar obrane Yoav Gallant je naredio „potpunu opsadu” Pojasa Gaze. „Borimo se protiv ljudskih životinja, i postupamo u skladu s tim”, rekao je. Predstavnik IOSa za javnost Daniel Hagari izjavio je da je u sadašnjem ratu „naglasak… na nanošenju štete a ne na preciznosti”. Po svim televizijskim panelima vijesti i stranicama s komentarima odjekuju pozivi da se Gazu „sravni sa zemljom”. „Gaza će postati grad šatora”, rekao je jedan desničarski funkcionar za sigurnost, kako javlja izraelski novinar Alon Ben-David. „Zgrada više neće biti.”

Izraelska vojska po svemu sudeći slijedi te ciljeve. Kako kaže Sari Bashi, direktor programa Human Rights Watcha, od početka izraelskog bombardiranja 7. 10. oštećeno je ili uništeno barem 40 posto stambenih jedinica u Pojasu Gaze. Danak u životima civila je zapanjujući i već sada daleko nadmašuje ijedan raniji izraelski rat u Gazi: ubijeno je [u vrijeme pisanja ovog teksta] više od sedam hiljada Palestinaca, uključujući 2.913 djece. Dana 24. 10. zdravstveni službenici u Gazi izvijestili su da je samo jedne noći ubijeno sedamsto ljudi.

Srušene su čitave četvrti i uništene čitave šire porodice. Kada je bombardiran njihov dom, Khaled al-‘Azayeh je izgubio dvadesetšestoro članica i članova porodice; u četvrti al-Zeitoun u gradu Gazi izraelski zračni udar je ubio petnaestoro članova i članica porodice al-Dos, uključujući i malo 18-mjesečno dijete; drugi udar ubio je dvanaestoro članica i članova porodice Hijazi, među njima i troje male djece.

„Osobito me progoni jedna misao, koje se ne mogu riješiti”, napisao je palestinski pjesnik Mosab Abu Toha, koji živi u Gazi. „Da li ću i ja postati statistički podatak u vijestima? Zamišljam sebe kako umirem dok čujem svoje ime na radiju.” Usred golemog krvoprolića, bez električne energije, čiste vode i medicinskih potrepština, gazanske bolnice su na rubu kolapsa; liječnici moraju operirati bez anestezije, koristeći ocat kao antiseptik, a krpe za zavoje; izbjeglice spavaju po podovima. Mrtvačnice su prepune, a zdravstveni službenici pribjegavaju smještanju trupala u vozila-hladnjače.

Otkako je Izrael 13. 10. izdao nalog Palestincima da se evakuiraju sa sjevera Gaze, raseljeno je više od milion ljudi. Sve više izlazi na vidjelo da izraelske vlasti smišljaju golemo prisilno premještanje stanovništva, polažući osnove za etničko čišćenje. Pod pritiskom SAD, Izrael sa svoje strane vrši pritisak na Egipat da prihvati Gazance koji bježe od zračnih udara. Egipat to dosad odbija. Mnogi s pravom kritiziraju takav prijedlog kao preduvjet za novu nakbu koje se boje toliki Palestinci – a koju mnogi izraelski političari odavno obećavaju.

Kada se nađu prinuđeni da opišu svoju strategiju, izraelske vođe govore o „rušenju Hamasa”, ali ostaje nejasno što će to značiti u praksi. Najbliže artikuliranju bilo kakvog programa bilo je kada je Gallant 20. 10. objavio neki plan u tri dijela. Prvi stadij bila bi vojna invazija Gaze kako bi se Hamas uklonilo s vlasti, druga „eliminacija džepova otpora”, a treća „stvaranje novog režima sigurnosti” te „prepuštanje odgovornosti Izraela za život u tom pojasu”. Svi ti prijedlozi izlaze na jedno te isto: nastavak statusa quo drugim sredstvima, okupacijska uprava pod drugim imenom.

Naizgled nesposobni misliti dugoročno, izraelski lideri ne vide da kampanja, čak i ako bude uspješna, neće postići mnogo više od neizmjernih patnji i smrti. Nema govora o ikakvu diplomatskom rješenju, nema ozbiljna razmatranja činjenice da Izraelci nikada neće doživjeti sigurnost sve dok Palestinci ostaju pod njihovom čizmom. Može se pokazati da su okupacija i opsada toliko krute, da je neravnoteža moći između Izraela i Palestine tolika da sve te smrti ne promijene ništa.

Ono što se već promijenilo jest da za ‘netanjahuizam’ – kao politički stil, kao način vladavine, kao obrambenu paradigmu – nastupaju zadnji dani. Benjamin Netanyahu je premijer s najdužim stažem u povijesti Izraela, koji je uz kraće prekide na vlasti više od 15 godina. Nikad nije bio nepopularniji. Jednom je rekao da želi da ga se „pamti kao zaštitnika Izraela”, ali za mnoge je postao onaj koji je Izrael ostavio na cjedilu, odsutan tokom najsmrtonosnijeg napada u ovoj zemlji te najtežeg neuspjeha armije i države. Po anketi izraelskog lista Maariv, 84 posto izraelske javnosti vjeruje da bi njegova vlada trebala preuzeti odgovornost za to što je omogućila Hamasova zvjerstva; više od polovice kaže da bi nakon rata trebao demisionirati.

Međutim, Netanyahuu je draže da krivicu preuzmu visoki vojni i obavještajni funkcionari. Toliko se boji toga da bi ga puk mogao smatrati odgovornim da neće riskirati nijedan trenutak koji nije predviđen scenarijem. Umjesto toga, obraća se naciji iza govornice ili putem namještenih prilika za snimanje u živo s vojnicima. Kad se Netanyahuovi surogati usude pojaviti u TV studijima, odgovornost za promašaj države šire na sve osim sebe i svojeg vođe. Neki za omogućavanje katastrofe 7. 10. optužuju Yitzhaka Rabina – ubijenog 1995. u atentatu desničara ekstremista jer je vodio mirovne razgovore s vođom PLOa Yasserom Arafatom. Drugi upiru prst na jednostrano povlačenje iz Pojasa Gaze 2005. pod vodstvom Ariela Sharona. Shai Galili, funkcionar Likuda, objavio je na pro-netanjahuovoskom Kanalu 14 da su razlog Hamasovih napada „zločini iz Osla i zločini ljevice”.

Ali to nije uvjerilo veći dio javnosti. Izvrdavanja zvuče prazno i samo izazivaju još više prezira. U Medicinskom centru Shamir u Tel Avivu neka je žena vikala na Idita Slimana, likudovca tvrde linije i ministra okoliša, prije no što ga je ljutiti liječnik pripremljen za operaciju istjerao. Kada je Miri Regev, ministar transporta i nasilni tvrdolinijaš stigao u Medicinski centar Sheba u Ramat Ganu, gnjevni su građani okružili njegov auto i gađali ga napicima. Slični prizori odvijaju se po bolničkim čekaonicama diljem zemlje.

To ne znači da su Izraelci iznenada postali golubovi. Za mnoge glavni grijesi Netanyahua i njegove krajnje desne vlade nisu blokada Gaze i ušančenje okupacije Zapadne obale nego korupcija i nezakonito postupanje. Premijer i njegovi saveznici ispunili su vladu i njene službe nesposobnjakovićima i ortacima. Deceniji neosporene hegemonije Likuda i privatizacije pretvorile su državne službe u sistem sitnih pogodovanja. Nastojeći izbjeći osudu na suđenju zbog mita, Netanyahu je upregnuo svaku službu pod svojom kontrolom samo da bi politički preživio.

U posljednjih devet mjeseci protestā protiv Netanyahuovog planiranog preuređenja – koji su sada odgođeni na dogledno vrijeme – nastojalo se prisiliti vladu da promijeni kurs. Sada bi nova vlada mogla pokušati promijeniti samu vladu – možda čak i silom. Yair Golan, umirovljeni general koji je postao nešto poput narodnog heroja pošto je tokom napadā izvukao žrtve s vatrene linije, poziva na masovni građanski ustanak i opsadu Knesseta kako bi se Netanyahua i njegovu vladu prisililo na ostavku. Novinar istraživač Raviv Drucker je na sličan način predvidio masovan protestni pokret koji će otjerati Netanyahua s vlasti. Sada ima čak i desničara, glasača Likuda, koji žele da ga se otjera s vlasti.

Zametke takvog pokreta već se može vidjeti u nekima od demonstracija koje zahtijevaju trenutan povratak talaca koje drže Hamas i druge borbene palestinske skupine. Većina izraelskih funkcionara nije dosad postavljala njihovo oslobađanje kao prvenstven strategijski cilj. To može biti rezultat bešćutne ravnodušnosti ili operativnih razloga: još uvijek nije jasno koliko je ukupno talaca, a uza sve vajne izraelske obavještajne sposobnosti i sposobnosti nadzora dvojbeno je da li IOS na ovom stadiju može locirati sve njih.

Ipak, neuspjeh vlade da vrati ikakav značajan postotak talaca imao bi duboke političke posljedice. Izraelska javnost povijesno je osjetljiva na taoce; godine 2011., nakon višegodišnje, veoma javne građanske kampanje u Izraelu, izraelski i Hamasovi pregovarači su postigli sporazum kojim je izraelski vojnik Gilad Shalit oslobođen u zamjenu za više od hiljadu Palestinaca zatočenih u izraelskim zatvorima, od kojih su mnogi bili bivši operativci Hamasa. Porodice talaca očekuju od svoje vlade da ispuni obavezu. Mogle bi se razočarati: zbog kopnene invazije oslobađanje talaca bit će gotovo nemoguće.

Do bilo koje buduće izborne promjene vjerojatno će doći zbog činjenice da su se i Likud i partije i političari tvrde linije naseljeničke desnice osramotile, vjerojatno nepopravljivo. Samo prije nekoliko mjeseci činilo se kako su na pragu da konsolidiraju svoje zarobljavanje izraelske države i restrukturiraju njen ustavni poredak, što bi praktički garantiralo da desnica više nikad ne siđe s vlasti. Ti se političari sada plaše pokazati se u javnosti, i nisu poželjni na sprovodima i šivama. Nema mnogo Izraelaca koji će zaboraviti da je Itamar Ben-Gvir, vođa ekstremne etnonacionalističke partije Židovska moć, tokom najgoreg napada u izraelskoj povijesti bio ministar nacionalne sigurnosti. Malo ih je koji će oprostiti vođama naseljenika poput Bezalela Smotricha, ministra financija i ministra u odjelu obrane koji je nadzirao planiranje naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, što je raspirivao nasilje zbog kojeg su se kopnene snage morale maknuti s juga.

Diskreditirana je i Netanyahuova doktrina sigurnosti. Njegove vlade postupale su po logici da održavanje podijeljenosti palestinskog nacionalnog pokreta predstavlja prednost za Izrael, pa makar to i omogućilo Hamasu konsolidiranje vlasti u Gazi nakon protjerivanje tamošnje Palestinske nacionalne uprave 2007. Kako bi isključili ikakvu mogućnost neke palestinske države, Netanyahu i većina obrambenog establišmenta unaprijed su uzimali da Izrael može prihvatiti i jačanje Hamasa u Gazi – na primjer, omogućavanjem novčanih injekcija iz Katara za Hamasove institucije – i podnošenje periodičnih izboja raketne paljbe nad izraelskim gradovima, na što bi Izrael odgovarao „košenjem tratine”, jezivim eufemizmom za njegovo poluregularno bombardiranje gusto naseljenog Pojasa Gaze. Napadi 7. 10. osporili su održivost te logike vječnog upravljanja okupacijom, ali ipak nema izraelskog konsenzusa o tome što bi moglo doći nakon nje.

U međuvremenu, na dan kad ovo pišem, Izrael je nakratko poslao tenkove u sjevernu Gazu, navodno kao pripremu za kopnenu invaziju koja sve više zabrinjava funkcionare SAD jer bi mogla izazvati rat punog razmjera na više fronta između Izraela i Irana. Pentagon je u istočno Sredozemlje uputio dva nosača aviona s pripadnom pratnjom, a na putu ka bazama SAD u regiji su i dodatni obrambeni sistemi, uključujući i raketne baterije Patriota. Saveznici Irana u Iraku i Siriji napadaju snage SAD, a pobunjeni Houthi u Jemenu koje podržava Iran ispalili su prema Izraelu tri rakete koje je presreo razarač SAD u Crvenom moru.

Na izraelsko-libanonskoj granici vode se svakodnevne čarke i granatiranje između izraelskih snaga i šijitske borbene skupine Hezbollah, koja je nedavno objavila da je od 7. 10. ubijeno četrdeset njenih boraca; ubijeno je najmanje sedam izraelskih vojnika. Iranski službeni predstavnici počinju prijetiti da će, kad Izrael započne svoju kopnenu ofenzivu, biti praktički obavezni intervenirati. „Moguće je bilo što u bilo kojem trenutku”, upozorio je iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian, „i nad regijom neće biti kontrole”.

Čini se da postoje samo dva puta naprijed: katastrofa ili kompromis. Čak i ako Izrael ostvari iskazane ciljeve – što se, obzirom na podršku koju ima iz SAD, čini izglednim – danak će biti viši od ičega u povijesti te zemlje. Humanost zahtijeva da svi izraelski taoci budu oslobođeni, da Izrael prestane bombardirati Gazu i držati je pod opsadom i prekine svoju višedecenijsku okupaciju Zapadne obale, te da izraelski i palestinski lideri ponovo pokrenu proces koji bi doveo do pravednog, dugoročnog rješenja sukoba. Ipak, ovo su, bojim se, nehumana vremena. Pred nama se spušta tama.

New York Review of Books, broj od 23. 11. 2023.

s engleskoga preveo Srđan Dvornik