neshvatljive su ljudske patnje koje ljudi Gaze trpe posljednja tri tjedna

Čekali smo vodoinstalatere koji su obećali da će u našu kuću u Ramali doći rano ujutro 7. 10., kada je stigla vijest o iznenadnom napadu Hamasa na Izrael. U ekipi su bila dvojica. Mlađi nije mogao prestati gledati video isječke koje je slao Hamas. Vidjela sam kako se smiješi svaki put kad bi stigao nov snimak palestinskih boraca kako ruše zidove i kapije koje već šesnaest godina opkoljavaju Gazu. Neizbježna je euforija kada zatočenici bilo gdje raskinu lance i probiju se iz zatočeništva.

Stariji instalater bio je trezveniji. Bilo mu je 55 godina, decenij i pol manje nego meni. Poput mene, i on je proživio nekoliko ratova i ustanaka. Ipak, oboje smo se složili da je ovaj najnoviji smioni napad drukčiji od bilo čega što smo ranije vidjeli. Dokazao je kako to da nikakve izraelske fortifikacije ne mogu zauvijek sputavati potlačene Palestince, tako i to da Izraelci nikada neće biti sigurni sve dok budu držali 2,3 miliona ljudskih bića zatočene na 141 kvadratnu milju, a stanovništvo Zapadne obale ograničeno na nepovezane enklave okružene židovskim naseljima. Tragedija je što u odsutnosti ikakve prave političke opozicije sadašnja desničarska vlast neće obraćati pozornost na bilo što od tih očevidnih zaključaka.

Svi mi koji živimo na okupiranim teritorijima osjećamo napetosti tokom posljednjih šest mjeseci dok naseljenici neprestance zločinački napadaju Palestince civile na Zapadnoj obali. „Od 2022. ukupno je 1.105 ljudi raseljeno iz mjesta gdje žive”, procjenjuje Ured UN za koordinaciju humanitarnih poslova. Oni koji su izbjegli „navode kao prvi razlog nasilje naseljenika i to što im naseljenici onemogućuju pristup pašnjacima”. Naseljenici, koji od jula imaju 2.600 komada oružja koje im je izdala izraelska armija, više svoje pretenzije ne ograničavaju na 62 posto naše zemlje na koju Izrael polaže pravo – zvanu područje C – nego zadiru i u područja poput onih u neposrednoj blizini Nablusa, koja su po sporazumima iz Osla pod neposrednom kontrolom palestinske nacionalne uprave. Toliko o tome kako Izrael poštuje sporazume koje je potpisao sa suprotnom stranom.

Bilo je i drugih razloga za očaj. Izgleda da nema kraja opsadi Gaze, koja traje od 2007., a Itamar Ben-Gvir, ministar nacionalne sigurnosti, nedavno se potrudio smanjiti ionako uska, teško stečena prava 4.499 Palestinaca u izraelskim zatvorima. Dana 18. oktobra Knesset je usvojio privremenu uredbu koja dopušta zatvorskim službenicima da odrede da zatvorenici spavaju na madracima na podu kako bi zauzimali manje prostora. Zatvorenicima Palestincima također su uskraćeni posjeti članova i članica obitelji i telefonske veze s vanjskim svijetom.

Palestinski muslimani također su pod teškim dojmom sporog ali upornog nastojanja fanatičnih Izraelaca da svoje rituale izvode u džamiji Aqsa u Jeruzalemu, trećem najsvetijem mjestu islama, namećući nam osjećaj da više nije ostalo ništa sveto što možemo smatrati svojim. Upravo je po tim zbivanjima Hamasov napad dobio ime „Poplava Aqsa”.

Izrael Palestincima više nije nudio čak ni najpovršnija obećanja nekog budućeg rješenja. Mirovni proces bio je na umoru; Izrael se osjećao siguran „upravljajući sukobom” i čuvanjem podjele između Gaze i Zapadne obale. Netanyahuova vlada uopće ne skriva da polaže isključivo pravo na cijelu geografsku Palestinu. U septembru je Netanyahu stajao pred Ujedinjenim nacijama i, prema kasnijoj objavi za medije, proglasio da „Izrael može postati most mira i prosperiteta, koji gradi put prema novom Bliskom istoku”. Pokazao je kartu ove regije s koje je izbrisana Palestina. „Ne smijemo”, rekao je, „dati Palestinskoj Državi veto na mirovni proces”.

Izraelci su trebali znati da će, kad ljudi nemaju ni nade ni drugih opcija, izbiti nasilje. Hamasu je išlo u korist što je izraelska vlada arogantno odbacivala mogućnost da, djelujući kao vrhovni gospodar nad Palestincima, izazove takvu reakciju.

Lako je moguće da se Netanyahu nadao ratu. Ovaj ga je zaista na neko vrijeme poštedio protesta koji se posljednjih mjeseci održavaju po cijelom Izraelu, a 12. 10. formirao je vladu jedinstva u izvanrednom stanju u kojoj je i njegov takmac s desnog centra, bivši general IOS Benny Gantz. Ipak, Netanyahu je vjerojatno i te kako svjestan toga da će ova odgoda biti kratkog vijeka. Na napad ovakvih razmjera pod njegovom vlašću trebala je odmah uslijediti njegova ostavka, ali sve dok traje rat u Gazi on i njegov ministar obrane, Yoav Gallant, ne samo da će ostati na svojim položajima nego će dobiti i šira ovlaštenja. Možda on eskaliranjem žestine odmazde prema Gazi pokušava dobiti na vremenu.

Palestinci, bilo oni u Gazi bilo na Zapadnoj obali, imali su 7. 10. razloga za brigu da bi se u rukama tih ekstremista moglo očekivati veće tragedije nego u prošlosti. „Neprijatelj će platiti neviđenu cijenu”, rekao je tog dana Netanyahu. „Mi smo u ratu i pobijedit ćemo.” Potom je zaprijetio da će Gazu pretvoriti u „napušteni otok”.

Ti strahovi su se ostvarili. Nezamisliva je patnja ljudi u Gazi nakon 7. 10. U ponedjeljak 9. 10. Gallant je objavio da će Izrael nametnuti „potpunu opsadu” enklave: „Neće biti struje, neće biti hrane, neće biti goriva, sve se zatvara.” Posljetkom tih mjera, sistem zdravstvene zaštite u Gazi je, dok ovo pišem, „pred potpunom propašću”, kako su izjavili Liječnici bez granica, njihove bolnice su „pretrpane i ponestaje im sredstava za rad”. Dana 21. 10. Guardian je izvijestio da su, po onome što kažu liječnici u enklavi, životi 130 prerano rođene djece „u neposrednoj opasnosti zbog nedostatka goriva”.

Već je raseljeno više od milion ljudi u Gazi, mnogi od njih su pobjegli pošto je Izrael naredio cijelom stanovništvu da se evakuira. U upornom nastojanju da dokaže lokalnom stanovništvu da nigdje na sjeveru Gaze nije sigurno, Izrael je 19. 10. bombardirao kompleks Grčke pravoslavne crkve u koji se bilo sklonilo najmanje petsto muslimana i kršćana, ubivši 18 ljudi. Vidjevši fotografiju logora pod šatorima u južnom gazanskom gradu Khan Yunis, postavljenog nedavno da se smjesti izbjeglice sa sjevera, pomislila sam na Palestince koji su završili u sličnim logorima pošto su 1948. istjerani iz svojih domova.

Stanovnica sa sjevera po imenu Lubna bila je među onima koji su bili prisiljeni otići na jug, u Khan Yunis – koji je i sam posljednjih dana bio meta višekratnog bombardiranja. Prema izvještačima Guardiana,

pored bombardiranja, njenu obitelj najteže pogađa nestašica vode. Gaza je sada već dva tjedna odsječena od opskrbe gorivom, pa nema električne energije za pogone za desalinizaciju i crpke za vodu. Čak i ako iz Egipta uspije doći više konvoja s pomoći, Izrael im je zabranio da dopremaju gorivo, da ga ne bi upotrebio Hamas.

Svaki čovjek dobiva manje od litre dnevno, ispričala im je Lubna – značajno manje od onoga što UN smatra „golim minimumom za elementarno preživljavanje”.

Do 26. 10. ubijeno je od početka rata dvadesetsedmero novinara, prema informacijama Komiteta za zaštitu novinara: četvero izraelskih izvještača, Reutersov snimatelj ubijen u južnom Libanonu (granatom ispaljenom s izraelske strane granice) i dvadesetdvoje palestinskih novinara u Gazi. Jedna od tek nekoliko novinarki i novinara koji su ostali u Gazi je Jamileh Tawfiq, koja je, kao i Lubna, morala iz svojeg doma na sjeveru otići u Khan Yunis. Ispričala je Guardianu da je boravila u pretrpanom UNovom kompleksu bez higijenskih uvjeta. „Nitko ne zna što će se dalje događati”, rekla je:

Čovjek ima osjećaj da nastoje kontrolirati naše sudbine: čak su nas natjerali da napustimo svoje domove, ne znajući hoćemo li se ikad moći vratiti. Nastojimo preživjeti, ali više nemamo nade. Uništeni smo iznutra, pa čak i ako ovo prestane ne vjerujem da će život ikad više biti normalan.

Mora da je mučna ta neizvjesnost bez izgleda da rat uopće prestane u ikakvo dogledno vrijeme.

Tokom posjeta 18. 10. predsjednik Joe Biden je zatražio od Izraela da dopusti dopremu humanitarne pomoći u Gazu. „Kao ni Sjedinjene Države, vi ne živite po pravilima terorista”, rekao je izraelskim liderima, „živite prema vladavini prava”. Nakon dugotrajnih pregovora s Izraelom, Egipat je 21. 10. počeo kroz granični prelaz Rafah puštati po najviše 20 kamiona dnevno radi dopreme medicinskih potrepština i ostalih vidova pomoći – što je tek trunka onoga što je nužno stanovništvu Gaze. Prije rata je enklavu svakog dana snabdijevalo oko petsto kamiona.

U isporukama nema „goriva potrebnog za pogon bolnica, kretanje ambulantnih vozila ili crpljenje vode iz zemlje”, rekao je izvještaču Guardiana predstavnik nedržavne organizacije ActionAid:

Svakog dana čujemo priče o zajednicama koje se okupljaju i poklanjaju sve gorivo koje još imaju kako bi mogli raditi inkubatori za novorođenčad u kritičnom stanju… Pozivamo na hitan prekid vatre i otvaranje humanitarnih koridora.

Ali izraelska armija će sigurno naći način da nastavi ubijati još hiljade boraca i civila. Danak u smrti uslijed bombardiranja Gaze već sada daleko premašuje onaj iz prethodnog rata punih razmjera protiv Gaze od prije devet godina.

Nasilne odmazde nisu pošteđeni ni palestinski civili na Zapadnoj obali. Na potezu od 12 milja istočno od Ramale teško naoružani naseljenici prisiljavaju zajednice palestinskih Beduina na masovni bijeg iz čitavih sela – što koordinator humanitarnih aktivnosti izraelske grupe za ljudska prava Yesh Din naziva „prešutnom aneksijom”. Dana 20. 10. Al Jazeera je izvijestila da su „zbog zatvorenih kontrolnih točaka i prevelike opasnosti putovanja cestama” palestinska sela u Području C ostala odsječena od humanitarnih grupa. „Uopće nisu zaštićena”, rekao je za tu mrežu predstavnik za javnost organizacije za ljudska prava B’Tselem. Naseljenici su zbog toga postali još bezobzirniji. B’Tselemov video snimak pokazuje kako neki naseljenik ulazi u selo At-Tuwani u južnim Hebronskim brdima, prilazi nekom Palestincu i puca u njega iz bliza dok izraelski vojnici samo gledaju.

Ratovi su obično preteče promjena. Pa ipak, ratovi u ovoj regiji nisu donijeli nikakav ozbiljan napredak prema miru. Izrael i dalje tvrdi da nema partnera za mir niti ga je odnjegovao. Mahmuda Abasa, čelnika Palestinske nacionalne uprave, koji se dosljedno protivi oružanom otporu i uvijek iznova poziva na rješenje pregovorima, nedavno je neki viši izraelski funkcionar blizak Netanyahuu ponizio nazvavši ga „gradonačelnikom Ramale”.

Ima nekog samozavaravanja u riješenosti Izraela da se bavi samo osvetom Hamasu umjesto mirom s Palestincima. Jer nikad se neće moći uništiti Palestince ili ih prisiliti da odu. Okolne države zauzele su čvrst stav protiv prihvaćanja palestinskih izbjeglica: Egipat dosad odbija dopustiti stanovnicima Gaze da izađu kroz prelaz Rafah, jedini izlaz iz Gaze koji nije pod kontrolom Izraela, dok jordanski kralj Abdulah odlučno kaže da ne smije biti „ni izbjeglica u Jordanu niti izbjeglica u Egiptu”.

No otvorile se granice ili ne, sami su Palestinci odlučni ne dopustiti Izraelu da etničkim čišćenjem Gaze organizira drugu Nakbu. Izraelska je armija dosad imala samo djelomične uspjehe u tjeranju stanovnika sjevernog dijela enklave da se premjeste na jug. U južnu Gazu pobjeglo je najmanje 700.000 ljudi, ali ih u Gradu Gazi ostaje oko 350.000. Izraelcima bi trebalo biti jasno da ćemo ovdje ostati, i kao što je moj otac, advokat Aziz Shehadeh zaključio nakon života provedenog u radu za mir, jedina prava pobjeda bit će kad budemo imali uzajamno priznanje i samoodređenje.

New York Review of Books, broj od 23. 11. 2023.

s engleskoga preveo Srđan Dvornik