Skloni smo misliti da sami sebi dugujemo najveću moguću sreću,

ali sreća je i moralna obaveza,

sreću dugujemo svima,

time dug postaje latentni sadržaj nesvjesnih misli,

i to ne kao drugo mišljenja, nego kao sama misao,

kreativni proces nesvjesnog.

Nagon k smrti nagon je bez pravila,

gluh za glazbu eseja i slijep za kozmos fragmenata,

zdravlje koje bruji, i višak užitka koji je čista tišina,

raspad u funkciji učinka nedokučivosti libida koje vrluda

nad tišinom, u buci nostalgije za disonantnim skladom Zemlje, zvijeda i svemira.

Valja izricati riječi,

jednu za drugom,

dozivati ih u život,

valja ih imati i darivatati,

u svoj njihovoj bizarnosti i čudnovatosti,

skromno i tražeći oprost,

da bi se izbjegla i pobijedila smrt.

Histerik vidi ali ne čuje.

Filozofsko čitanje autodidaktičko je vježbanje slušanja…

‘potraga za vlastitim djetinjstvom, čak i izvan djetinjstva’.

Pročišćena tišina racija oslobađa buku afekata,

skrivajući razotkriva neprikazivo,

kao sublimirano zadovoljstvo koje nanosi bol.

Da bi se vratio osjet žive ljepote,

ono, kada je govoriti činiti, postoji nešto što se naziva – vjernost događaju.

‘Događaj’ prekida povijesni razvoj,

silovito, i bolno, i sa strašću.

Oslobođenje rada od kapitala i države od ideologije,

dugi je marš volje borbene inteligencije za autonomnom politikom potlačenih,

asocijacijom slobodnih dokoličara.

Filozofski diskurs pariških anti-filozofa radikalno je NE pozlaćenoj truleži tržišnog determinizma, sonornom komunikacijskom konsenzusu parlamentarnog kretenizma, herojskoj nedosljednosti retorike pravednosti, despotizmu javnog mnijenja, postmodernističkoj rezignaciji s pravom na demokratsku dosadu i, grotesknu bezbrižnost antitotalitarističke vulgate. Oni nastoje kombinirati zapovijed na otpor postmodernom samouništenju i, umjetnost događaja,

uz potragu za smislom i vrijednostima kontingentnih futura.

Uzevši vjernost ljubavnika prvom susretu za primjer, militantni angažman sastoji se od političke vjernosti – vjernosti vrlo prvotnom događaju, vjernosti iskušanoj kao permanentni revolt prema raspoloženju određenog vremena,

praksama ponižavanja i likovanja pretvorenim u hiperstvarne znakove,

eksploatiranja enigme antifeminizma filantropa i mizantropa.

Nikad neću prestati biti militant.

Ono što iznad svega cijenim kod herojski neprilagođenih duša jest napor, poduzet u teškim okolnostima, da se stvaralački ide protiv struje histeričnog i paranoičnog,

protiv kolektivne fantazme krvnog srodstva.

Svaka povijest, uključujući i povijest znanja, stvara palimpseste…

preplavljene kodovima neznanja,

protjerivanja i zlostavljanja,

razdvajanja i odmazde.

Mi, plemeniti divljaci, ne razlikujemo

‘jezik straha’ od ‘pisma fobije’,

zvučnu sliku pretučene migrantice od vizualne slike tigrovog skoka mišljenja u fetišizam izvanrednog stanja.

Legitimitet klasne borbe Ideja je koju tek treba ostvariti.

S onu stranu biblijskog užasa nostalgije za rajskom dokolicom

mi se pravimo da sve znamo,

o utjecaju vatre, vode i soli na hranu i,

miješanju organskog i društvenog, u prijetećoj katastrofi sakaćenja,

bez nade u pročišćenje koja progoni i zlostavlja.

Realnost je najmanje realna.

Realnost je posttotalitarna spekulativnost i, terror uzvišene prisutnosti Ideje u iskustvu.

Čovjek doseže istinsku čovječnost, samo kroz singularnost događaja, s onu stranu načela zazora od samoga sebe,

s onu stranu pitanja: kakav moram biti? i,

što trebam učiniti da bih bio takav?

Ono što ja zovem ‘događajem spajanja nespojivog’ u politici slično je filmskoj tvorbi istine, radi se o 24 povijesno nedeterminirane singularnosti, kojima se nastojimo oduprijeti, u sekundi…

ulično-teatarski konfigurirani.

Filozofija uništenja kapitalizma vezana je za politiku tezom o disperziji filozofije u revoluciji. Ta je teza sve samo ne – sofistička, što ne znači i da je – filozofska.

Misliti, na način dostojan despotizma kapitala, znači misliti kritički,

Hrabrim ukidanjem zakona euklidovske geometrije i, obećanja barbarstva.

Kritika se ruga i ironizira, ona svojim crvenim smijehom, prosuđuje prodorno žuto cerekanje nasilja fanatika i lukavstva cinika , osuđuje plavo smijuljenje nečasnih kompromisa čuvara vrlina,

najbeskompromisnije uspostavljajući nove mikrologije – djetinjstva događaja.

Povratak ‘otvorenoj’ anti-filozofiji tajanstveni je povratak aksiomatici simulakruma,

bliskoj mističnom deliriju

diktature bratstva i jedinstva, koja upravlja cjelinom

male smiješne beskonačnosti.

Uzvišena žeđ revoltirane gerile za tajnom apokalipse, izvan bedema opustošene države,

izvan granica logičko-matematičkih zakona konzervativnih anarhista, tjeskobna je potraga za prazninom glasova koji se traže, vođena poetskim događajem vjernosti ljubavi

na prvi pogled.