Prošle ste godine bili zasigurno naš najproduktivniji pisac i to unatoč teškoj bolesti. Objavili ste šest knjiga, tri zbirke pjesama, dva romana i jednu kuharicu. Koliko ste uopće knjiga do sada objavili?

Do sada sam objavio dvadeset knjiga, što je sasvim pristojan broj za pisca koji živi od svog rada. Knjige koje su izišle u 2023 godini nisu sve u njoj napisane, ali su se te godine pojavile. Prvo su izišle ”Pjesme vojnika” koje sam dosta dugo pisao i na kraju priveo do stanja da budu za tiskanje. One se bave ratnim periodom, iskustvom rata kojeg sam doživio kao vojnik i 1991. i 1995. godine. Uredio ih je Nenad Popović, a zahvalnost zbog nutkaja da ih konačno tiskam dugujem Neri Karolini Barbarić, također i Ministarstvu branitelja RH koje je pomoglo da se knjiga tiska. Kako zbog bolesti nisam mogao raditi na promociji te knjige, uostalom niti na promociji ostalih koje sam sada objavio, ”Pjesme vojnika” ipak su naišle na dobar odaziv i kod čitatelja i kod kolega. Uvrštene su u Antologiju hrvatske antiratne poezije koja se pojavila na jesen, naravno, planiram uskoro i pravu promociju kako te tako i ostalih knjiga.

Uz ”Pjesme vojnika” pojavila se i nadopunjena uspješnica ”Samuraja šanka”, haiku zbirka koja je gotovo razgrabljena prije dvije tri godine kada se bilo pojavilo prvo izdanje. Radi se o haikuima o našoj domaćoj alkoholnoj kulturi i običajima, sada nadopunjenim u odnosu na prvo izdanje i prevedenim na engleski jezik. Prevode se i na japanski, pa će se iduće godine pojaviti trojezično izdanje. Ovu duhovitu knjigu izdala je Turistička zajednica S. Ivan Zeline pa ona osim što je pjesnička zbirka postoji i paralelno, kao vodič za one koji žele u tom kraju postati ”vitezovi” čaše ili samuraji iz naših vinograda. Uostalom, ti su haikui produkt dubokog iskustva u kojem su se mnogi prepoznali.

Bila je još jedna zbirka pjesama, zar ne?

Da. Radi se o pjesmama koje sam pisao 2021. I 2022. godine, i koje je objavila Marijana Rukavina Jerkić u njezinoj izdavačkoj kući ”Stajergraf”. Knjiga se zove ”Mjera, oblik, ogledalo” i sadrži i ista takva tri poglavlja. ”Mjera” su pjesme, ”Oblik” pjesme u prozi, a ”Ogledalo” poetske refleksije na Pavićev Hazarski rječnik. Meni je ova zbirka veoma dragocjena jer pokazuje tri lica poetske stvarnosti koje dolaze iz jednog izvora odnosno od jednog autora, naime vlastite osobnosti. Tako su te pjesme ujedno i ekspresivne i metaforične, ali i izmaknute u veliki prostor književne tradicije nove stvarnosti kakva je započeta u europskoj književnosti sredinom prošlog stoljeća

Kako se u sve to uklapa kuharica? Naslov je ”Tradicionalna kuharica” a izdalo ju je društvo albanskih umjetnika u Hrvatskoj. Tu ste autor s Lili Koci.

Tako je. To je bio rukopis koji sam dugo slagao istražujući i prikupljajući recepte za jela koja se spravljaju za velike blagdane kao što su Božić ili Uskrs. Na sreću knjiga je napisana posve drugačije od brojnih pomodnih kuharica koje se prigodno pojavljuju kad su praznici. Uvodna tema, ona filozofična i etnološka je kruh naš svagdašnji, a gdje se objašnjava povezanost hrane, vjerovanja i rituala. Lili je dodala recepte koje za te praznike priređuje albanski narod, tako da se obuhvatila jedna šira perspektiva, mada ni u nas Hrvata blagdanski stol nikako nje skroman.

Sad dolazimo do vaša dva romana. Prvi se zove ”Posljednji Štignjedeci” i objavilo ga je Pučko učilište u Sv. Ivanu Zelini, a drugi je dugo najavljivani roman ”Pogledu noć” kojeg je objavio ugledni zagrebački nakladnik ”Litteris”, to jest Dražen Katunarić. Taj ste roman počeli davno pisati.

Istina je. ”Pogled u noć” pišem od 2015 godine u raznim poglavljima i varijacijama. Radi se o romanu povratka kojem je barem simbolički uzor Krležin roman ”Povratak Filipa Latinovića”. Tako se i u ”Pogledu u noć” glavni junak zove Filip Latinović i vraća se iz Domovinskog rata u Zagreb u veljači 1992. godine. To je uglavnom jedina sličnost s Krležinim prauzorom. Tu me posebno zanijela sama ideja povratka jer sam povratak kući još od ”Odiseje” slovi kao jedna od središnjih književnih tema kako u svijetu tako i u hrvatskoj književnost. U jednom trenutku mi je postalo jasno kako u tom romanu neću moći reći odnosno naglasiti sve što bih htio, pa sam počeo pisati i ”Posljednje Štignjedece”. To je roman u kojemu se četiri vojnika koji se svi isto prezivaju, Štignjedec, vraćaju u svoje prigorsko selo iz ruskog zarobljeništva nakon Velikog rata, 1920. godine. Isto kao i Filip Latinović koji se vraćajući se u Zagreb iz Domovinskog rata, ni oni ne nalaze više zemlju i mjesto koje su ostavili kada su krenuli u rat. Okolnosti su, naravno druge, ali niti je to ista zemlja niti ista atmosfera, i sve je, u oba slučaja drugačije no što je bilo. Sada pišem i treći roman iz te serije o povratku, a to će biti povratak iz Drugog svjetskog rata kući, tako da će ta tri romana predstavljati svojevrsnu trilogiju o ”povratku”.

Hoće li biti promocije tih romana?

Nadam se da hoće i to vrlo skoro. Naime sad već mogu hodati, barem po malo, i nisam više vezan za kolica pa to daje određenu nadu da bi mogao organizirati promociju romana,ali i druge događaje.

Da, vi ste godinama vodili Gornjogradski književni festival, hoće li ga opet biti?

Naravno. To je jedna lijepa tradicija koju mi pisci radimo za pisce na našem Gornjem gradu u kapitalnim književnim špelunkama popu Starih krovova, Cinkuša i konobe Didov san. To ćemo svakako nastaviti i opet dodijeliti zagrebačku književnu nagradu Zvonimir Milčec. Važne su te tradicije koje smo sami stvorili neovisno o trendovima, književnim udrugama, društvima i koterijama. Ponajprije zato što je to izraz nezavisnosti književnog života u odnosu na prevladavajuće klijentelističke trendove.

Što će biti s Književnom nagradom Predrag Matvejević. Ona se nije našla na spisku književnih događaja koje financira Ministarstvo kulture i medija.

– Žalosno ali istinito jer se radi o najvećoj hrvatskoj odnosno regionalnoj književnoj nagradi u Hrvatskoj. Tu Ministarstvo pokazuje svoju autističnost kada se radi o jednoj široj percepciji književnosti. Naime, prošle je godine došlo preko 120 naslova na natječaj za nagradu koju je na kraju dobio Robert Perišić za knjigu ”Brod za Issu”. Knjige su pristizale iz svih republika bivše Jugoslavije, što samo pokazuje koliko se drugdje cijeni i percipira takav značajan književni projekt, ako ovdje baš i ne. Kao jednom od utemeljitelja te nagrade bilo bi mi važno da ista opstane i razvije se u nešto više književno a ne tek estradno zanimljivo. Vidjet ćemo je li će se u tome uspjeti.