O toj katedrali znamo, ako ništa drugo, iz Kusturićinog Doma za vješanje. Noćna krajnja točka na putu Cigana/Roma prema lijepome, i onda povratak. U Skopje, smrt, iskon i balkansku sreću kakva je.

Inače, njena slika, ako zažmirite, je od onih katedrala – građevina koje su to: pra-Europa. Oko njih, htjeli ili ne htjeli kružimo. Oko Nôtre Dame u Parizu, Karlovog mosta u Pragu ili venecijskog trga San Marco. To su naše egipatske piramide.

Kako je lijepa fronta milanske katedrale, stvarno je nepotrebno da je opisujem. Kliknite, nitko Vam tu više ne treba.

Ja odem na kameru uživo, uglavnom iz nevjerice da mi je to moguće, i gledam pomno, koncentrirano, petnaest, dvadeset minuta, pola sata. Makar se ništa ne događa, pogotovo noću.

Buljeći u statičan noćni prizor od gledanja do gledanja shvaćam da s lijeve strane od kamere uvijek stoje dva kombija interventne policije. Katedrala se čuva. Stoje tamo uvijek, i danju, dakle nula do dvadeset i četiri sata; radnim danom, nedjeljom, kad je vreva i kad na trgu nema nikoga.

Kad biste bili uporni vidjeli biste kako po rubovima trga ispred i oko katedrale svakih deset minuta klize daljnja, manja policijska kola. Nekoji puta s upaljenim plavim svijetlima, duboko noću s ugašenim. Svakih desetak minuta.

Onda dignite pogled na katedralu.

Možete, ne morate, se upitati zašto se nešto tako lijepo mora aktivno čuvati. Hoće li to građani Milana početi bacati bombe na fasadu?

Ili jesu posrijedi Konstantin Kavafis i njegova Aleksandrija, da napravim jedan literarni završetak.

Nenad Popović, 16.1.2024, 03.21 h.