.

ILIRSKO NASLJEĐE IZGUBLJENO U „ŠUMI SIMBOLA“

,

Između Stvarnosti i Fantazije uvijek mora da postoji jedan proces prožimanja. Ako iz stvarnosti nestane posljednja doza fantazije, onda ona opustoši pred talasima besmisla, svede se na borbu za opstanak, u kojoj nema nikakvog simboličkog poretka ili hijerarhije vrijednosti. S druge strane, ako iz sna i fantazije nestane impuls neposredne stvarnosti, onda takva svijest postaje poput balona bez olovne kuglice na dnu, koji se besciljno kreće olujnim nebom, prije nego što potpuno nestane u daljinama modrog beskraja. Da ne duljim, priča bez maštovitosti i fantazije je kao ona „Noletova“ juha od bundeve bez začina. E dragi Nole, gdje pronađe juhu od bundeve?

U ovoj milezijskoj pripovijesti, poput Apuleja (Zlatni magarac) ispričaću ti svakojake događaje i tvoje ću uši na najprijatniji način golicati, naravno ako ne smatraš nedostojnim da baciš pogled na egipatski papirus napisan zabavnim nilskim perom. Vidjećeš sa čuđenjem kako se ljudska bića pretvaraju u druga i kako se kasnije naizmjenično ponovo vraćaju u svoj prvobitni oblik.

„Uvijek sam smatrao da je priroda Božja odjeća“, kazuje jedan mudri. Jedan razlog više da ne posustanemo u našoj borbi za spas prirode. Kad izađemo pred Boga, upitat će nas: „Gdje su ti rane“? Ako odgovorimo: „nemam rana“, Bog će upitati: „zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe“?

Uzimam u jednu ruku toljagu i krećem na putovanje. Pod miškom nosim i roman Takakumija Ikoke „Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom “, nek se nađe.

Poput „šumskog duha“ zalazim u dubinu šume. Na špicastoj stijeni – iznad planinske magle i oblaka – uzdizao se prastari hrast. Tako kvrgav i kriv, iz daljine je podjećao na biblijskog proroka. Oko njega se, na pločniku stijene, zbijalo pleme ljudi. Većinom su to bili odrpani starci, žene i djeca. Oni koji su se nalazili oko stabla, očajno su pružali ruke prema prvim granama, dok su ostali sjedili na stijeni, naricali i busali se šakama u prsa. Deblo hrasta je bilo visoko, čak toliko da se troje ljudi moralo penjati na ramena, da bi dosegli prve grane. Kad god bi se neko usudio približiti prvoj grani, čovjek bi ga – onaj koji je sjedio na toj grani – lupio toljagom po glavi. Toljaga je uvijek morala biti pri ruci, kako bi odbranio svoju poziciju i opstao na toj grani. Ponekad bi se dogodilo da mu ispadne toljaga iz ruke – tada bi bio svučen sa grane u rulju, a na njegovo mjesto bi sjeo onaj koji ga je oborio. Poraženog bi rulja – u histeričnom transu – rastrgla, a komade njegovog tijela su bacali sa ruba stijene u provaliju. Na najnižim je granama bilo malo plodova. Ljudi su na tim granama živjeli u harmoniji. Onaj koji je pristizao odozdo, brzo bi se prilagodio uspostavljenim odnosima. Sa ljudima koji su sjedili na granama iznad njih, također je vladala ravnoteža – čak su im ovi odozgo ponekad doturali višak plodova. Ovi dole su se potajno nadmetali oko toga ko će zadobiti više simpatija među ljudima na gornjim granama. Promjene su bile rijetke. Kad bi nekome na gornjim granama ispala toljaga iz ruke zbog bolesti, starosti ili unutrašnjih sukoba, na donjim granama – ukoliko nije postojao dogovor – izbijao je sukob. Obično su se dva suparnika udarala toljagama. Poraženi bi pao u rulju, dok se pobjednik penjao na gornju granu. Do sredine krošnje vladali su – manje ili više – takvi odnosi. Od sredine prema vrhu, napetost je rasla, jer gore je bilo mnogo više prostora i plodova. Gore u „nebeskim visinama“ sretnik je mogao zauzeti dvije ili tri grane, napraviti gnijezdo, te preko dana u njemu lenjškariti. Niko se od njih nije želio odricati tih privilegija, a to je bio razlog različitim pravilima života u odnosu na grane u donjem dijelu krošnje. To nipošto ne znači da tu nisu postojali sukobi. Sukobi su na gornjim dijelovima krošnje bili svakodnevni, samo što poraženi u tim sukobima nisu padali u rulju, niti su ih sa ruba stijene bacali u provaliju. Poraženi je mijenjao mjesto na gornjem dijelu krošnje, a samo rijetko bi padao u donji dio – kada je na njegovo mjesto dolazio neko odozdo. Rulja oko hrasta i ljudi na donjim granama su svakodnevno pratili borbe na gornjem dijelu krošnje. Pri samome vrhu su se okupljala dva mala tabora ljudi. Oni su se neprestano prepirali, ali se nisu međusobno lupali toljagama. Ponekad bi buknuo i pravi, pravcati bunt, koji mi zovemo revolucijom. Tada bi jedan jedan tabor poput oluje zaposjeo sam vrh, pri čemu su ih ovi drugi neprestano podrivali – da bi na kraju preuzeli njihovo mjesto. Tada bi se događalo sve isto, samo obrnuto. Na vrhu hrasta su se grane povijale pod naletima planinskog vjetra – tako da je na njima uvijek bilo nestabilno sjediti. Samo se rijetko – u ljudskom vijeku jednom ili dvaput – događalo da planinom prođe uragan. U tim danima je nebo postajalo crno, a u ljude se uvlačio neki čudan nemir i panika. Rulja pod hrastom je divljala, prepuštajući se ludilu i histeričnom transu – posmatrajući svog neustrašivog vođu, koji se ispeo na vrh debla, dižući ruku u pravcu podivljalog neba. Uragan je stresao ljude sa gornjeg dijela krošnje, dok su se ostali okrenuli prema otvorenim čeljustima rulje, koja je mahnito kuljala uz stablo i.t.d.

Evo, možda bi se i ovako mogao opisati život ljudi koji žive takozvanu „vječnu sadašnjost“.

Kako se odbraniti od te „vječne sadašnjosti“?

Probijam se kroz šumske staze i bogaze u potrazi za svetim Gralom i „obećanom zemljom“ indijskog Nobelovca R. Tagore-a. Ona je tamo gdje riječi izviru iz dubina istine; ona je tamo gdje neumorna borba pruža ruke ka savršenstvu; ona je tamo gdje bistri potok razuma nije zalutao u turobnoj pješčanoj pustinji zamrlog naselja…

Tek sam na pola puta, ne posustajem. Tragam neumorno okružen „šumom simbola“.

.

„OSLUŠKUJUĆI LIŠĆE VELIKOG HRASTA“

.

Simbol je „vidljivi znak nečeg nevidljivog“. Riječ koja je s njom povezana je Simbolizam. On predstavlja „korištenje tradicionalnih znakova u prikazivanju božanskih bića i duhova“, piše u jednom svom tekstu pjesnik Miraš Martinović. Otkrovenje velikih misterija prirode i potraga za svetim Gralom je skoro pa nemoguća bez velikih sportista, pjesnika, slavnih kipara…

„Dodona“, jedno od najstarijih Ilirskih plemena Pelazga, je bila poznata po ritualu o kome je njihov glavni sveštenik predviđao buduće događaje osluškujući lišće velikog hrasta i zapisivao ih na olovnim pločicama. Arheološkim istraživanjima je pronađeno oko 3 tisuće olovnih pločica koje su bile zakopane ispod tog velikog hrasta kao centra kružnog svetišta. Pomenuto pleme „Dodoni“ su bili saveznici Trojanaca, a njihov grad Epir se nalazio u graničnom regionu današnje Albanije i Grčke.

Kakvo je to poznavanje prirode i duhovnosti da su Ilirska plemena sve važnije odluke donosila u obredima oko hrasta, koji je simbolizirao snagu i mudrost, kao i njegovu vezu sa podzemnim i nadzemnim svijetom? Trojanci su prema legendi izmislili pismo 13 vijekova prije nove ere. Tebanski kralj Kadmo je u tom vremenu imao i svoju knjižnicu na području današnjeg Neuma, odnosno selu stari Klek u zaleđu Neuma. Nije li čudno da Homerova Ilijada i Odiseja datira iz tog perioda. Robert S. Prajs, meksikanski istraživač, u svojoj knjizi „Homerova slijepa publika“ razvija hipotezu na sličan način smještajući Troju u deltu Neretve, a grad Tebu u region današnjeg Neuma.

Prema istraživanju Miraša Martinovića Heleni su preuzeli Ilirsko nasljeđe praveći od njega svoje mitove i legende, a Ilijadu i Odiseju su preveli na svoj jezik tek 4 vijeka kasnije, odnosno oko 800 godina prije nove ere. Bilo bi zaista lijepo ako se pokaže da je Homer „naše gore list“. Ako je naš Homer onda je naša i „Ilijada“ i „Odiseja“. Ja sam nedavno („po nekom čudnom refleksu“ koji me rijetko vara) ustoličio boga Zevsa na vrhu olimpijskog Trebevića, a kao privremnu palatu za boravak sam mu preporučio Napretkov dom.

Ponovo iz naftalina vadim jednog pjesnika. Rajner M. Rilke u svojoj priči „O jednom, koji je osluškivao kamenje“ nudi nova zanimljiva zapažanja. Tu je postavljeno pitanje – da li i u kamenju ima duše? Da li majstor klesarske vještine može kamenu podariti dušu, nakon što mu podari oblik, kreaciju vlastitog duha? Kada Bog upita Michelangela, ko je u kamenu, on mu odgovara – Ti, moj Bože. Oblik u naizgled beživotnom kamenu, iz duha je isklesan. „Čitavo nebo je bilo kamen, i on je bio usred njega zatvoren i nadao se u ruke Michelangela, koje bi ga oslobodile…“

Život u harmoniji sa prirodom, odnosno povratak prirodi, je u stvari bijeg iz onog magičnog začaranog kruga koji neki zovu „vječna sadašnjost“. Stoga se na kraju ponovo se vraćamo „Noletu“, koji uz pomoć svoje velike ljudske finoće uspješno pronalazi balans izemđu sporta i „zova prirode“.

Prvom reketu Svijeta je odavno poznata ljekovitost dendroterapije, drevnog oblika terapije koja podrazumeva grljenje drveća za oslobađanje od stresa i regulisanje energetskog disbalansa organizma. Treba podsjetiti da je naš teniski faraon koristio i ljekovitu energiju visočkih piramida. U podzemnom labirintu Ravne, u utrobi visočkih piramida, postoje visoke koncentracije negativnih jona koje djeluju ljekovito kod plućnih bolesti i otežanog disanja. Glumac Josip Pejaković je svojevremeno proveo cijelu jednu godinu „u sjeni i hladovini“ bosanskih piramida. Pohvalio se „da je rehabilitacijom više nego zadovoljan, i da se sada osjeća top-fit“.

Kao što rekoh, ovako važne teme se ne mogu obraditi bez pomena naših velikana iz Svijeta sporta i umjetnosti.

.

Za kraj par stihova dubrovačkog pjesnika Voje Šindolića:

.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 19. 01. 2024.