Kada država propadne, kao Jugoslavija, kulturna dezintegracija civilizacije je ogromna. Slovenija preživljava, a postavlja se pitanje, koliko kulturnog identiteta još postoji, na kojim vrijednostima se može graditi?

Književnost je tamo temelj, pod uslovom da je još kamen na drugom. Tijekom desetljeća Lojze Wieser se pokazao kao svojevrsni književni arheolog, koji je, koristeći vergerske instrumente, uklonio u stranu neznanje slovenske književnosti.

Posljednji dokaz: Sajam knjiga u Frankfurtu na Majni, tamo je Slovenija učinio žarištem zemlje, a tamo je bio i Lojze Wieser iz Klagenfurta, jer kako nije bilo nikoga drugog do puta koji je tako marljivo propao kroz brojne obline putanje prepreka.

Dobitnik Nobelove književnosti Peter Handke, koji je bio prijatelj s Lojzeom Wieserom, tamo je imao let Florjana Lipuša Boštjana

plemenito s frazom: “Skoro svjetska književnost”.

Kada država propadne, kao Jugoslavija, kulturna dezintegracija civilizacije je ogromna. Slovenija preživljava, a postavlja se pitanje, koliko kulturnog identiteta još postoji, na kojim vrijednostima se može graditi?

Književnost je tamo temelj, pod uslovom da je još kamen na drugom. Tijekom desetljeća Lojze Wieser se pokazao kao svojevrsni književni arheolog, koji je, koristeći vergerske instrumente, uklonio u stranu neznanje slovenske književnosti.

Posljednji dokaz: Sajam knjiga u Frankfurtu na Majni, tamo je Sloveniju učinio žarištem zemlje, a bio je prisutan i Lojze Wieser iz Klagenfurta, jer način na koji nije postojao drugi nego put koji je tako marljivo popločan kroz brojne teške krivine.

Dobitnik Nobelove književnosti Peter Handke, koji je bio prijatelj s Lojzeom Wieserom, tamo je imao let Florjana Lipuša Boštjana

plemenito s frazom: “Skoro svjetska književnost”.

Pod naslovom “Dugo sam se nadao i strahovito zaboravio” (Francuska Prešeren 1848), Lojze Wieser svoje komentare na slovensku književnost predstavlja u knjižici, pod naslovom: “Skoro svjetska književnost. Kako je Slovenac došao u Frankfurt i četrdeset godina nas oduševio pričama i stihovima. “

Wieser na početku jasno stavlja do znanja da je slovenska književnost postojala mnogo prije nego je postojala slovenska državnost, 440 godina prije.

Pionir Wieser sebe i svog izdavača vidi kao svojevrsnog poljoprivrednika književnosti: “Napraviti vidljivu literaturu koja ne postoji za javnost znači prenijeti više od toga s jednog jezika na drugi.” Ruševine lažnih informacija, divljanje predrasuda, vladajući i izbjeglice nadmoćnosti morali su biti uklonjeni sa zemlje. Morali su se naći ljudi koji su mogli prevesti sa originalnog na njemački jezik. Sa današnje tačke gledišta, ne preveliki izazovi. Vodeće medijske kuće nisu imale s kim razgovarati o ovoj literaturi, i ovdje nudimo pomoć. Sredinom nulte godine počeli su prvi pokušaji slovenskih državnih institucija. Dva i pol desetljeća prije toga trljali smo zemlju. “

Wieser piše u postscriptu kako je sve počelo. U antikvariju, ponovno arheološki motiviran, pregleda 600 primjeraka knjige Ivana Cankara “Sluga Jernej”, kupi ih i za nekoliko tjedana su rasprodane.

Percepcija slovenske književnosti postaje sve jasnija, kako iz ORF-a prenosi, primjerice, “Gemsen na lavini” – priča o karintskoj partizanskoj bitci Karela Prušnika – Gašpera”.

Wieseru je dozvoljeno da balansira: “To je ono što je. U svijetu njemačkog govornog područja proveli smo dobrih četvrt stoljeća pripremajući teren za književnost slovenskih pisaca (i ne samo ovog) vjerujući prenesenim riječima i slikama; pokrenuli tisuće rasprava o objavljenim knjigama, organizirali stotine čitanja, pratili autore na njihovom čitanju putovanja i vodio ih na sajam knjiga nadzirao i osigurao. Borili smo se da ova literatura probije zvučne zidove neznanja. Kao odgovor na ovo, dobio sam pisma bombe i prijetnje smrću, a morao sam se baviti i neželjenim komentarima i huliganima. “

Riječ je o impresivnom nizu književnih otkrića, koje je Wieser predstavio jedan po jedan. Krajem sedamdesetih godina došlo je do vidljive promjene. Prema prijevodu Florjana Lipuša, »Der Zögling Tjaž « (Rezidencija, 1981) autora Petera Handkea, koji je iskopao svoje slovenske korijene i zajedno s Helgom Mračnikar knjigu prenio na njemački jezik. Ravna galama je prošla kroz državu. “

Roman Ćirila Kosmača Tantadruj, pod naslovom “Partizan i smrt”, autor Erich Prunča, Srečko Kosovel, Simon Gregorčič, Prežihov Voranc, Janez Sumper i mnogi drugi, koji ćemo u sljedećoj epizodi na www.facesofbooks.de zaokružiti šaroliku sliku slovenske književnosti.

Šarene su i naslovnice, koje u pojedinim dijelovima daju cjelokupnu sliku. Wieser piše: “I s velikim ponosom ističemo da, osim klasika o Jurčiču i Stritaru (Peter Einsam) i njihovoj umjetnosti pripovijedanja, nastupa suvremeni moderni s Ivanom Cankarom i Zofkom Kvederom: S djelomično ignoriranim prijevodom, kako se pojavljuju u različitim novinama tog vremena – od Praga do Beča do Zagreba – shvaćeno da probudi široko čitalačko zadovoljstvo, svojim stalnim naporom da se afirmiraju na njema “

Za dizajn naslovnice umjetnice Ine Riegler, u knjižici piše: “Jednostavna, vesela, naivna, šarena, snažno oslikana. Upotreba domaćih motiva; Ina Riegler citira Kekeca, Heidi, ali i Carinthians, poput Josefa Winklera, Wernera Berga, ali i – u svijetu njemačkog govornog područja – Ferdinanda Hodlera et al. Ključne riječi: drvosječe, djevice, rad, konji, koze, dlaka, običaji, folklor, žene s rogovima (otpor), kič, jodlanje”. Korice simboliziraju identitete, kao što sam već spomenuo u početku.

Uređivanje 33 toma slovenske književnosti zahtijeva hrabrost, ustrajnost, asertivnost protiv mnogih protivljenja, iza toga mora postojati osobni motiv:

“Objavljivanje ovog serijala je moj naklon, moj naklon ljudima koji pišu, prenose, prevode, recenziraju knjige, i ljudima koji vole da čitaju ove knjige, a iznad svega, to je moj veliki naklon jeziku mog detinjstva.” Riječ je o književnosti, ništa drugo. “

Slovenska knjižnica pojavila se na Frankfurtskom sajmu knjiga, u 32 (+1) sveska, a objavio ju je isključivo nakladnik Lojze Wie Serija će biti nastavljena povremeno.