“Ovdje, na moru, stvorio sam osamljenički jutarnji ritual: toplo zagrnut ujutro sjednem na terasu i uz kavu buljim u more i otoke pred sobom.

Jutros je nekakvo slinavo, oblačno vrijeme, ostao sam iza velikih staklenih vrata, zaklonjen, da ne moram pred kišom utrčavati pod krov. Gledam tupo u daljinu i po mobitelu prebirem novosti na fejsu, spuštajući povremeno pogled.

-Otkud toliko Mirinih slika, pa zar je moguće da se Miri nešto dogodilo?!

Došla je i do mene vijest da se razboljela od neke egzotične bolesti, ali nisam shvatio da je to baš baš na smrt. Bože, odlaze najbolji, najtalentiraniji, preko reda…

Miru sam poznavao od 1980.; ja sam tada traumatično proživljavao svoj prvi razvod (glumeći da mi nije ništa), ona,pet godina mlađa, istraumatizirana svojim prekidima, a prema vani prelijepa, tako erotična. Ja sam u njoj vidio lijepu mladu glumicu u usponu, ona u meni valjda razmetljivoga dalmatinskog galeba. Skriveni iza svojih oklopa, nismo se usudili pokazati osjetljivost, ranjivost, ništa od onoga što nas je stvarno određivalo. Nismo postali nakon udaljivanja ni potpuni stranci, pri susretima bismo izmijenili neke konvencionalne dobre želje, ispričali gdje smo, na čemu radimo.

U nastavku osamdesetih ja sam se zaljubio u Beograđanku Jasnu, oženio se. Beograđanka se nikad nije posve preselila u Zagreb, Mira je, pak, zaljubivši se u Gorana, živjela između Beograda i Zagreba. Beograd ju je talentiranu i lijepu dobro prihvatio i integrirao u svoje kulturno tkivo.

Došla je 1990. s nacionalističkim režimima koji su smatrali da se ne smije, odnosno da mora postati nemoguće, “biti između”, nisu pristajali na miješane identitete. Ti mješoviti su bili opasniji od onih “čistih njihovih, neprijateljskih”.

Mira se nije vraćala u Zagreb; kad je počeo rat 1991., nacija je ludjela: najveća nacionalna glumačka zvijezda, prvakinja HNK-a izdaje svoju domovinu! Kakva ljubav, nema isprike, domovina je jedina ljubav ispred svih ovih običnih ljudskih! Država je važnija od naših života!

Počeo je nesmiljeni progon izdajnice u hrvatskim medijima, nažalost i od kolega/ica koji su ritualnim bacanjem kamena dokazivali lojalnost novom poretku. Vrhunac skarednih napada bio je tekst u Globusu jednog trivijalnog gastroerotičara. Infaman tekst u rangu puno spominjanijih Vještica iz Rija. Sjećam se sjajnog Viktora Ivančića koji je Miru uzeo u obranu izvrsnim novinskim pledoajeom.

S tugom priznajem, iako sam želio, nisam tada objavio svoj tekst; možda bi mi ga u Danasu ( koji se još držao) i objavili, ali procijenio sam da ne smijem riskirati: moja žena je ostala bez posla u Zagrebu; izložena svakodnevnim anonimnim telefonskim prijetnjama, odlučila je da se s dvoje male djece (od kojih je jedno imalo razvojni problem) skloni kod roditelja u Beograd. Ja sam pak kao Hrvat, pisac hrvatskog jezika, ostao u Zagrebu trajno obilježen od nacionalista kao “srpski zet”. Da, u takvoj situaciji nisam imao hrabrosti napisati tekst u obranu Mire. I do danas mi je zbog toga žao, iako sam napisao gomilu nekih drugih tekstova, u obranu drugih ljudi, vadeći se za Miru. Laknulo mi je stoga kad je Viktor napisao baš sve o čemu bih i ja pisao. A posebno me se dojmilo sjajno Mirino pismo u Danasu, u kojem je ona tako senzibilno i mudro, ali i tako gorko, odgovorila na napade.

Dobro, zahvaljujući talentu i pameti nekoliko godina kasnije Mira će napraviti karijeru TV i kazališne glumice u Americi: moja Jasna će u Budimpešti dobiti profesuru na CEU i predavati na sveučilištima širom svijeta. Nacionalisti mogu zagorčati život, ali izvan svojih jazbina nemaju neki utjecaj.

U nekoliko navrata htio sam Miri napisati pismo, čak sam bio preko zajedničke prijateljice Dubravke pribavio adresu, ali nisam joj pisao. Onda kad je trebalo da javno napišem što mislim, nisam.

Susretao sam nakon promjena dvijetisućitih u nekoliko navrata Miru, najprije na Brijunima gdje je igrala Medeju.

Koliko je bila lijepa?! Zagrljaj, bez puno riječi, sve se podrazumijevalo. Kako se tada već pojavio e-mail počeo sam s njom pregovarati i o izvrsnim kratkim esejima koje je pisala za Feral. Sabrat će ih poslije i u knjizi.

Kasnije me obavijestila da radi i na autobiografiji. Bio sam zainteresiran da je objavimo u Profilu, međutim, knjiga je bila pisana na engleskom, namijenjena američkim čitateljima, s gomilama pojašnjenja nepotrebnih našim čitateljima. Sama je Mira govorila kako knjigu za područje exJugoslavije treba toliko redigirati da bi to bilo novo pisanje. Razgovarali smo i o tiskanju njezine knjige drama. Nažalost, mojim napuštanjem Profila prije pet godina, svi ti dogovori su prekinuti. A šteta, Mira je imala veliki literarni talent, izvrstan stil, načitanost, pamet, senzibilnost.

Pišući ove riječi oproštaja, pun sam gorčine zbog svega što smo učinili Miri Furlan i njezinoj obitelji. I stotinama i tisućama drugih obitelji! Adio moja Mira!”