.

Kuću su rastavili i dijelove pobacali na kamione; tavan se prelio u šleper; cijelo djetinjstvo, slika Isus, prijatelj malenih, knjige spremljene u kartonske kutije, muzički magazini, škrinja s bakinim blagom i zaboravljenim mirisima, posude, zelena krletka, gomila sjećanja koju su samo mrtvi posjećivali u prašini tavana, tisuću ispisanih stranica zauvijek izgubljenih misli, rukavice moje majke u kojima se gnijezdio miš.

Htio sam im reći nešto; izgubio sam se, rasuo. Alzheimer traži sigurno mjesto.

Ova je kuća bila kuća mrtvih, prazna, duhovi su šetali noću od sobe do sobe pitajući se kamo sam nestao, čudili se, tražili me u vrtu pod orahom, dozivali jekom plašeći netopire na tavanu. Duhovi mrtvih ne napuštaju ognjišta. Kradu gnijezda netopira.

Ostala je samo mala hrpa cigli i betona; radnici nisu pokupili ostatke. Pobjegli su u kafić popiti pivo i nisu se vratili.

Te zime nije bilo snijega da prekrije ostatke kuće. S proljećem su došli drugi radnici; očistili ostatke ruševina i dovezli zemlju u koju sam posadio čemprese, perunike, dva stabla lješnjaka. Iduće jutro ostalo je samo šest plitkih jama iz kojih su pobjegli čempresi na neko sretnije mjesto.

Još me proganja dan kada su me rastavljali velikom žlicom bagera.