Sanjam galiju, onu mletačku “brzoplovku”, kako para ultramarinsku površinu vode, i napetih jedara, hrli u neku veliku pustolovinu. Vesla udaraju skladno, ritam je savršen, oni koji su skriveni u potpalublju, nevidljivi su osjetljivom oku. Vanjska je slika divna, galija se zove “Donna”, žena, a i inače su im pridavali najljepša moguća imena, premda su bile i ratni i trgovački brodovi, koji su od 16. stoljeća krstarili Mediteranom, u fabuloznim kombinacijama. Inače, veli informator, i 3000 godina pr. Kr. bile su plovilice prisutne na tom prostoru. U nekom imaginarnom groblju na morskom dnu, njihovi sablasni ostatci još i dana s skrivaju oteta kolonijalna blaga, oružje, nakit, kosture , okovane škrinje i nesretne galiote, vezane za truplo broda, osuđene da s njim potonu.

Prezime “Galiot” prisutno je u 29 država širom svijeta. Neosporno je da su ti nesretnici postojali, i poznavajući sebe, znam da sam ja u tom zagušljivom, znojnom i strašnom prostoru , nikako ne na zraku i kapetanskom mostu, s durbinom u ruci. (Jedan je Brodski, po činu i po imenu!). Ja se upinjem, savladavam ritam, režem heksametre, jambe i troheje, slažem rime, stremim k otocima u magli, gdje ću jednom počinuti u mozaičkom, širokolisnom hladu lišća, opojnom mirisu tropskih plodova, prekrivena smaragdnim perjem kolibrića, u pravom, pravcatom Raju. Ali do tada, naravno, valja još mnogo veslati, mnogo znoja proliti. što je najtužnije, kao u onoj potresnoj pjesmi, prihvatiti dijalog s djevojkom koja s brda motri kretanje lađe i galiotu odgovara.

Sjećate li se., kako teče taj dijalog? “Što me gledaš, gizdava djevojko?”. “Ne gledam te da bih za te pošla, već te gledam, da te nešto pitam. S čim ti svoje sokolove hraniš?”. “Biser nižem, sokolove hranim, suze ronim, sokolove pojim”.Eto, u tome je poanta. Ne gleda nas gizdava djevojka, naša obećana slava, stoga što smo joj magnetični, neodoljivi i najodabraniji, već što naši sokolovi-pjesme visoko lete, a ona provjerava ima li dovoljno zaliha za onaj završni, najzahtjevniji krug. Bisera i suza, vještine i patnje. Poliranja, brušenja, čišćenja. Gorkih poniranja, do granica samoporicanja i uništenja. Sve za stih, strofu, cjelinu, koja će sjati besmrtnom ljepotom i duhom genijalnosti, kad nas više ne bude, jer to je uvjet. Iz daljine, iz odsutnosti, vrijednost stvari konačno izlazi na površinu, a smrad potpalublja izvjetri na levantu.

“Ne gledam te, da bih za te pošla, već te gledam da te nešto pitam…”. Eh, što mi to ne reče u mladosti, kad sam još imala izbora, njih nekoliko, možda. Što me mučiš sada, u poniženju moje dobi, koje najmanje zaslužujem? Kažeš, nisi me zavela, ništa nisi učinila. Jesi, jesi. Vlastoručno si mi stavila okov i utisnula poljubac na čelu, ne sjećaš li se? A potom su došli sokolovi i sve što slijedi. Smiješiš se lukavo, vješta u mitologiji i u jezičnim zamkama. Dok moja galija kroz san odmiče, dobacuješ mi zlobnjikavo: “A bi li radije možda da je bila stijena i orao? Kako stojimo s tim tvojim izborima?. Nisi li, konačno, sama za njih odgovorna pred Nebom?”.

I ja zašutim, pa upirem ponovo o vesla, do posljednjega daha.

.