U svojoj potjeri za najboljim Wienerschnitzlom, danas sam, pročitavši jedan članak u Gastronomskom glasniku Austrije, potpuno spontano završio u Restoranu značajnog imena – Hannibal.
Zanimljivo je da je restoran preuređena jedna od postaja nekad vrlo popularne “južne linije” (južno od Dunava) kojom je još sredinom 19. stoljeća saobraćala konjska željeznica, na relaciji Linz – Gmunden.
Stol koji nisam rezervirao nalazio se točno ispod slike ćaknutog austrijskog cara Ferdinanda l.
Da je puno austrijskih vladara bilo ćaknuto, poznata je stvar! Razlog je bilo masovno parenje među bliskim članovima obitelji. No kada su zaključili da su prijestolonasljednici sve blesaviji i patuljastiji, doveli bi potajno nekog kršnog Balkanca da pripiči par princeza pa se ćaknutost malo resetirala. Za taj su zadatak obično bili birani Crnogorci.
No naš je Ferdo bio poseban egzemplar, s obzirom na to da je bio plod ljubavi bratića i sestrične, čiji su roditelji također bili rođaci u drugom koljenu. Zato nije ni čudo da je Ferdo bio malouman, epileptičan i da je imao predimenzioniranu glavurdu, tzv. “Wasserkopf”.
Za sve vrijeme svoje vladavine Ferdinand nije napravio puno štete jer je svakodnevni bio zaokupljen svojim omiljenim jelom, knedlima od marelica. Poznata je njegova izjava, nakon što mu je kuhar rekao da nema marelica jer je zima: “Ja sam car i želim knedle od marelica”. Eto…
Druga poznata rečenica ovog ćaknutog je bila upućena ministru Metternichu (to je onaj zbog kojeg imamo Sachertortu).
Naime, kad je vidio revolucionare da jurišaju na dvor, potpuno mirno je pitao: “Ja, dürfens denn des?“ („da, ali smiju li oni to“).
U tom trenutku je dvor zaključio da za budućnost Monarhije baš nije dobro da ostane na vlasti, pa su ga lijepo skup s hrpom knedli otpratili u carski dvorac u Pragu gdje je i umro u 82. godini života.
Cara koji je imao nadimak „Ferdinand der Gütige“ (Ferdinand Dobrohotni), narod je tada prozvao „Gütinand der Fertige“ (Dobrinand Svršeni).
Prijestolonasljednik je trebao bit njegov mlađi brat Franz Karl, no s obzirom na to da je on uglavnom bio izvan dvora i živio u maloj seljačkoj kućici te se bavio uzgojem kokoši, Dvorski savjet mu je objasnio da baš nije najbolje da takav vlada monarhijom, pa nek se odrekne prijestolja u korist svog sina Franje Josipa i nek se dalje bavi kokošima.
Tako i bijaše, i carem i kraljem postade Franjo Josip, koji sa svojih punih 168 cm. visine i 50 kg. mase oženi svoju sestričnu Sissi.
Dalje znate…
A šnicl…
Dobar, fin, korektnim okusom na maslac, ali nikakva senzacija. Meso jako fino i podatno no greška je nastala pri pohanju jer je površina pohe (vidi se na fotki) bila masna. Razlog tome je preniska temperatura (oko 8-10 stupnjeva prenisko) masnoće koja se upila u pohu. Greška koja se ne može ispravit.
To je ujedno i najčešća greška pri spravljanju šnicla.
Al je zato krumpir uvaljan u maslac i peršin bio prava poslastica.