U zaraznoj atmosferi opšte letargije i nezainteresovanosti u Stocu se pojavio čovjek vizionar, glasnik novog vremena, koji se nije mirio sa principom žabokrečine malih gradova. Mentalni sklop poraza i apatije kao da ga je više nadahnjivao od pomoći i otvorene podrške. Čim je stupio u grad bilo je jasno da je nešto snažno i odlučno sa njim pristiglo. U ophođenju uvijek smiren i ljubazan, dok mu je u očima kao oganj neki žar plamtio koji je domaće ljude, bili siromasi ili gazde, svejedno, plašio.

Legenda kaže da je onog jutra kada je u grad ujahala kočija dovodeći novog učitelja takva bura zapuhala da su svi prisutni izgledali kao da ih je glava, od ušiju do tjemena zaboljela. Odabrana družina sama sobom zabavljena borila se očajnički stežući kape i fesove da im ih vjetar u nebo ne odnese. Samo je čaršijski mazlum i spadalo Bećir Dobri, kada se malo pribrao od histeričnog napada smijeha gordo prišao efendiji, izjavio dobrodošlicu i pomogao mu sa stvarima. Pričalo se još dugo ispod glasa da je sa Bećirom prvu kafu popio ispred hana Alage Tatarevića. Svima je bilo jasno da u gradu ništa više neće biti isto. Do tada se nije glasilo da efendije i hamali za istim stolom sjede, bez obzira koliko efendija bio mlad i na svoju ruku. Za sredinu u kojoj se navike i običaji kao hronične bolesti stotinama godina sa koljena na koljeno prenose to je bio bolan udarac, pravi šok. Kao božija opomena, predznak što najavljuje skori kraj svijeta i strašna kijametska stradanja.

Ubrzo je pozvao sve one koji imaju djecu u školi na sastanak. Poslije sastanka uslijedilo je čišćenje i krečenje. Naredne dvije sedmice oko škole su se ispredale svakojake priče, širile glasine, bacale čini, sihiri, izmišljale laži, vođene razne potvore, a onda je sve prestalo. Bećir je vrijedni pazitelj postao, a efendija Ibrahim ubrzo osim učiteljovanja i upraviteljski posao je obavljao. Miris ruža i zumbula iz školskog cvijetnjaka vjetrovi su raznosili stolačkim mahalama kao radosnu vijest. Nije bilo više sumnje u ispravnost bilo koje efendijine odluke. Hodže su djecu bez velikog otpora počeli slati u školu već poslije godinu-dvije vjerske obuke, tako da su se u mejtefu sve manje bespovratno gubile dragocjene godine.

Dva puta godišnje po običaju, jednom u jesen i jednom u proljeće, sve roditelje obavezno u školu bi pozvao da vide čime se djeca bave i čemu ih učitelji podučavaju. Koliko znam svi su se kao na komandu spremno odazivali tom pozivu, teško se ko usuđivao izostati. Iako je u početku bilo negodovanja, vrlo brzo su prestala sva čaršijska opiranja i grad je vjerovao učitelju bezgranično. Kome je efendija odredio da ide na dalje škole zasigurno je otišao. Mostar, Sarajevo, Split, Beč, Budimpešta, kako kome je u knjižicu upisao. Ubrzo po njegovom dolasku Stolac je imao više gimnazijalaca, polaznika učiteljske i trgovačke akademije te studenata visokih škola po glavi stanovnika od svih gradova u BIH i u zemlji. Trebalo je naći dobar razlog pa dijete na škole ne poslati. Svi izgovori, kao treba za pomoć u kući, te kakve fajde i koristi od nauke, probodeni efendijinim prodornim pogledom kao kopljem, u prašini su nestajali….

.