Foto HINA/ Zvonimir KUHTIĆ
EX PONTO
.
Nitko me nije čuvao,
pa sam morala pokapati
strahove i vrisku,
okrajke rana
kao mjesta na kojima je kruh najtvrđi,
pa se ne da jesti
čak ni pticama,
pa ga nitko neće.
Nitko me nije čuvao,
pa dok vrtlarim bez drugih,
pa ispod višnje,
pokraj kadulje koja se raspojasala
ponekad kopam preduboko,
prokopam put do svega što sam pokopala,
vadim trule lijesove
svega čega se ne bih htjela sjećati.
Nisu me čuvali,
pa se vratim svemu čemu se nitko normalan
ne bi smio vraćati,
dozovem demone
koje mi je strah poslao kao pse čuvare,
ono nešto,
neka bića koja čuvaju ogradu
i od onih od kojih se ništa ne treba čuvati.
Velim im:
„Vi ste moji zubi. I nokti. I jezik pogani.“
Kad utihnu,
čujem cvrčke
i zrak koji po krošnjama zaliježe
poput perja divovske, majčinske ptice.
Nalijem si mlijeka ili vina
u visoku kristalnu čašu
i pomislim:
„Tako to biva onima koje
nikada nitko nije čuvao.“
To.
Ili padanje s mosta.
radio gornji grad 
